U subotu na uranak krećemo u Škodilaku Davorka, Mirko, Ante i ja. Kad sam shvatila da je bitna ekipa na okupu (Dav ne ubrajam), predložila sam da se umjesto u Paklenicu uputimo na Dabrove... vreće za spavanje svi imamo, uspon na Bibl un Bubl i silazak u jednom danu je izuzetno naporan pa sam pomislila da se jedan dan penjemo, lijepo gore prespavamo i nedjelju posvetimo abseilu. Ali moj genijalan plan nije prihvaćen pa smo ipak krenuli put Paklenice.
Put starom cestom, oko desetke smo kod Dinka, svi su već tamo, slijedi klopa, kava i polako krećemo prema smjerovima. Dečki na svoju stranu, Davorka i ja prema Prijatelju moj. Ispred nas u navezi Igor novi i cura mu Branka. Smjer lagan i ok za zagrijavanje. Sve se nešto trese i klimata, treba paziti. Nakon toga Davorka i ja klopamo, točamo noge u potoku i krećemo put Danaje. Smjera nema pa nema, a znamo da mora tu negdje biti. Pomislim kako je ulaz negdje gore, pa se malo popnem, neki spitovi na metar i pol od mene, pa se popnem još malo i vičem Davorki nek se popne jer tu, doduše, nema ulaza ali je sidrište. Pa valjda je onda to to. Ali Davorka se neda smesti , kaže da je našla pločicu za ulaz u smjer i neka se vratim. Ups! Uz malo naviganja uspjela sam se spustiti u jednom komadu. Davorka u rekordnom roku pretrči prvi cug, drugi je moj. U detalju se dobrano namučim pokušavajući s desne strane ubaciti komplet u spit. U Batman stilu uspijevam i idem dalje. Stojim na sidrištu i pitam se kako li će to Dav proći, hoću li ju morati vući i tako to... gledam... a Dav lijepo na lijevu stranu i hop-hop izvadi komplet i eto je za tren. Treći cug opet vodi ona. Na vrhu se skompala s nekim GSS slovencima i dogovorila zajednički abseil. 70 metarska užeta bila su taman do dolje. Brzo i efikasno. I još su nam nosili uže do auta :)
Dalje klasika... Dinko... klopa... piva... i na kraju dana iznenađenje. Igor i Branka smjestili su nas u/ispred/okolo „svoje“ vikendice... Mmmmmmmmm, fini mekani krevet, WC, tekuća voda. Hvala im. Buđenje u devet, neki se bacaju u more, Dinko, doručak, kava...
U nedljelju Dav i ja imamo ambiciozan plan, prvo Flex & Rex, a nakon toga još nešto. Moja legendarna orijentacija opet je aktivirana... Gore, dolje do potoka, pa opet gore, nalazimo neke spitove tamo gdje bi smjer trebao biti, pločice nema, opet do potoka pa malo lijevo i gore i nalazimo ekipu koja nas šalje natrag jer smo došli do neke Drage od Drage. Spuštamo se još jednom do potoka kako bismo iznova krenuli gore i naletimo na neke koji isto idu u Flexa. Oni nalaze smjer, Davorki i meni to izgleda jako sumnjivo, prema skici je to puno previsoko. Dakle, to je ili Aigor ili Frankenstiin. Nema veze, došli smo do nečega i idemo gore jer nam je dosta hodanja po vrućini (31.6C), okupane smo u znoju od dvosatnog (ako ne i duljeg) traženja smjera, već je prošlo dva popodne i prešutno odlučujemo penjati bez obzira na to što je to zapravo. Oko pola tri konačno ulazimo u smjer. Prvi cug moj (hm, da, pa nije baš bila četvorkica), drugi Davorkin. Dav odustaje u detalju i vraća se. Ja popnem, zihram jadnu Davorku divljački, ruke znojne, oderem malo kože s prstiju vukući svom snagom. Davorka stiže i obznanjujem joj da je penjanje gotovo i da sad absajlamo. Prvo me je pokušala ubiti pogledom (značenje: pas...mater...tri sata hodam do tog j..og smjera, onda se mrcvarim i na pola puta mi kažeš da odustajemo), ali kako nisam pokazala razumijevanje, zaključila je da se idemo kupati. S radošću sam se složila. I tako smo absajlale. Ne treba ni spominjati da je uže zapelo, na sreću na nekih sedam,osam metara visine pa nije bilo teško sa strane popeti se i osloboditi ga.
Dinko, sok, kava, kupanje (joj, kak je to bilo dobro!), skupljanje naših momaka i povratak u Zagreb. Bilo je lijepo... ponovilo se! Ali uz neke kraće pristupe :). I niže temperature.