Evo sa zakašnjenjem moj izvještaj o road tripu po Jadranu (10. – 24.06.). Ispalo je poprilično predugačko, jebiga, ispričavam se unaprijed.

Tajnica mi napokon daje blagoslov da mogu iskoristiti stari godišnji, Robi zaključuje da mu treba odmor od rušenja dimnjaka i nakon brzinskog spremanja krećemo na dvotjedno vozikanje s njegovim T4 kombijem/kamperom po Hrvatskoj. Plan nemamo, ideja je pratiti prognozu pa gdje bude sunčeko da tamo budemo i mi.

Krećemo u srijedu 10.06. kasno navečer i spavamo u Bjelskom, a plan je idući dan penjati Omladinski smjer, 5a, 120m na južnoj stijeni Kleka, u koji me godinu dana ranije na školici vodio Zeko. Ujutro se nećkamo. Negdje iza Ogulina se čuje grmljavina, ali po svim prognozama/radarima bi nas trebalo zaobići nevrijeme pa ulazimo u smjer. 1. cug je žlijeb s bolder detaljčićem na ulazu, malo zeznut jer je bio mokar zbog kiše koja je padala dan ranije; 2. cug je lijepa ploča, gusto pospitana i poklinana; 3. cug lagano penjanje do livade. Na livadi za 4. cug odlučujemo skrenuti desno u pospitanu prečku jer nam se ne izlazi preko livade po travi i glonđama (ako netko zna ime te varijante nek mi otkrije kako se zove). Nakon prečke izlazi se na greben i 5. cug vodi do ograde i planinarskog puta. Super smjer, ali podcijenjene ocijene kao i sve na Kleku. Silazimo do planinarskog doma na pivu sretni što nas nije oprala kiša i raspitujemo se gdje bi mogli na večeru. Domar nam preporučuje pečenjaru Štross u centru Ogulina gdje se častimo još jednom pivom i roštiljem pa polako krećemo dalje prema Paklenici. Stižemo kasno navečer, Koki i Zeko su već u krpama jer idući dan penju Pink Panthera pa produžujemo do Selina, parkiramo na plaži i tamo spavamo. Sva mjesta za spavanje tražimo preko genijalne aplikacije Park4Night.

U petak se odlučujemo za Centralni kamin, 5a, 180m. Malo se gubimo na pristupu, ali na kraju nalazimo pločicu i ulazimo u smjer taman prije dvije naveze. Pratimo smjer po skici, pogađamo ga iz prve i dolazimo pod kamin. Svašta su nam pričali dan ranije o tom kaminu, meni je na kraju bio jedan od ljepših koje sam penjala. Klinovi i spit su točno tamo gdje trebaju, može se sve ispenjati u raskoraku, a detalj je u jednom gibu. Nakon kamina postoje dvije opcije, lijevo po ploči ili originalna varijanta desno. Svi koje smo pitali su penjali samo lijevu varijantu pa odlučujemo ići desno, da isprobamo kakva je. Robi prolazi idući cug bez većih problema. Ja nastavljam dalje prema skici, malo penjem pa otpenjavam i tražim štand, a štanda nema. Opet penjem, opet otpenjavam, livadarim, blejim u stijenu dobrih 10 minuta, ne vidim ni štand ni nastavak smjera. Štandam na drvetu, Robi dolazi, ne nalazi ni on ništa. Oboje blejimo u stijenu pa skicu pa stijenu i tako neko vrijeme… Zaključujemo da izlaz prema skici mora biti kamin kojeg vidimo ispred sebe koji nije osiguran. Krećem penjati, imamo čokove i frendove pa nije problem jer ima dovoljno opcija za postaviti svoja međuosiguranja. Penjem što dalje mogu, trenje postaje preveliko pa štandam na glonđi, otprilike 10 metara prije izlaza iz smjera. Robi ga dovršava i ubrzo smo na odstupu, žurimo na pivu kod Dinka.

Idući dan vadimo halfove i Nikola Prpić nam se pridružuje u penjanju. Tražimo neki smjer u hladu i izbor pada na Trik, 5a, 120m. Dolazimo pod smjer i iznad nas je po 1 naveza u svim smjerovima na toj strani stupa, ali dobro napreduju, ne čini se da će biti gužva. 1. cug vodi Robi, zanimljivo ocijenjen 4c i usred cuga naveza iznad nas odvaljuje veliku glonđu koja pada 10ak metara dalje na sipar. Nikolu je to malo uznemirilo, pita se što mu ovo treba u životu, ali odlučuje dalje penjati. Vodim dalje 2. cug, prečkam lijevo-desno i dolazim do štanda. Nije baš 5a cug, ali nađe se svašta za ruke i noge, a i dobro je pospitan u težim dijelovima. 3. cug treba voditi Nikola, još je malo rastrojen od pada glonđe, ali ipak kreće. Muči se, sjeda, odmara pa opet kreće i izlazi nakon sto muka na štand. Malo se čudimo da je toliko sjedio u 5a cugu, ali valjda je i dalje malo uznemiren od svega. Nema veze, krećemo Robi i ja penjati kao drugi i stijena odjednom postaje previsna, tramvajci postaju krimpovi, ruke se pumpaju i ja sjedam. Gledam lijevo i vidim liniju spitova na položenoj stijeni. Razmišljamo usred čega smo mi onda. Prema skici izgleda kao detaljni cug Kave kod Dinka, ocjena 6b+. Divota. Sjedim u pojasu i psujem. Slažem prusik. Još malo psujem. Prusik curi jer je half tanak. Psujem još više. Slažem novi prusik. Psujem dalje. U pauzama od psovki prusiciram prema štandu. Više se ne brinemo oko gužve, svi su već izašli iz smjerova. Završavamo penjanje po zadnjem cugu Šaleškog, jedemo Snickers na vrhu i napokon abseilamo sa stupa. Nakon večere kod Dinka odlazimo u kamp Peko gdje je smještena većina Matičara i oporavljamo se uz vino i koktele iz kanistra.

U nedjelju na kavi kod Dinka dogovaramo s Tinom i Filipom da bi mogli svi zajedno nešto lagano ispenjati u Velikom Ćuku pa ako bude volje i vremena nastaviti dalje u Akademski, 5a, 180m, u zapadnoj stijeni Anića kuka. Biramo Sjeverno rebro, 4b+, 170m. Lagani smjer, svi cugovi su stvarno četvorkice, koliko se sjećam i dalje fali jedna pločica u zadnjem cugu. Nakon smjera odmaramo u hladu, dečki odlučuju da neće s nama u Akademski jer kreću za nekoliko sati za Zagreb. Pozdravljamo se i nakon malo glonđarenja/siparenja dolazimo pod smjer oko 3 popodne. Prva dva cuga su trojke, po rampama. Iduća tri cuga ploče i jedan žlijeb, ali cijelo vrijeme lijepo, konkretno penjanje. Zadnji, detaljni cug je kamin, okej je pospitan i visi gurtnica u koju se može sjesti ako se ruke napumpaju pa odlučite, ko ja, malo visiti ko šunkica u smjeru. Izlazimo iz smjera oko pola 7, kakti planirano da nam ne bude prevruće i spuštamo se po Đuzi. Kod Dinka se častimo skušama i opet spavanac na plaži u Selinama.

U ponedjeljak i utorak koristimo lošije vrijeme kao izliku za odmor pa odlazimo na Čiovo kod Robijevog frenda na kupanje isprobavanje SUP-a. Usput sam se raspitala kod lokalaca za penjanje na Kozjaku (hvala Jurica Veić) i složili su se da nema smisla penjati klasike bez klinova, a ako se svejedno odlučimo na to, da ocijene na Plavim gorama i skicama nemaju previše veze sa stvarnošću, jer smjer ocijenjen ko trojkica može imati 5+ detalj u sebi. Zato su nam preporučili pospitani, Pezzolatov Bunkerov smjer, 6a, 150m, kojeg penjemo idući dan. Smjer se nalazi na Kozjaku, u sektoru Orjak s Bobanovom gredom, lijevo od izrazitog žlijeba koji se vidi već na prilazu s autom pa je orijentacija jako lagana. Parkiramo pored stijene i za 10ak minuta pješke po ravnoj, planinarskoj stazi stižemo pod smjer. Penjali smo popodne pa je smjer bio većinom u hladu. Prva 2 cuga su jako lijepa, oba ocijenjena sa 6a, (točnije bi bilo konstantni 5c), po lijepim pločama. Idući cug četvorka i trojkica za izlazak. Jako lijep smjer, za svaku preporuku. Odstup je po dobro markiranoj, ali jako obrasloj planinarskoj stazi pa se malo sporije probijamo kroz šikaru i tražimo markacije. Navečer gledamo prognozu, južnije se čini bolje pa se vozimo do Omiša i spavamo na parkingu 30ak metara od plaže.

Četvrtak ponovno laganini, većinu dana se kupamo i prejedamo odličnim palačinkama u cafe baru Shookolat u Omišu. Popodne se vozimo do sektora Gradina na Omiškoj Dinari i tražimo pristupe do smjerova koje bi penjali idući dan. Postoji opcija parkiranja na odmorištu na magistrali i hodanja po stazi uzbrdo do stijene ili vožnja autom uzbrdo po asfaltiranoj cesti pa po ravnoj markiranoj stazi prošetati do smjerova. Bez previše dileme biramo drugu opciju i spavamo pored Gradine. Stijena je okrenuta prema istoku pa krećemo penjati oko 3 popodne. Na Plavim gorama su ucrtana 4 pospitana smjera, ali u stijeni ih ima značajno više, linije spitova su nagurane jedne pored drugih pa nismo ni sigurni po kojem smjeru smo krenuli. Od drugog cuga na dalje sigurno penjemo Korijenje u vjetru, 5b, 300m. Prva tri cuga su lagane ploče, 4. cug šetnja po polici, 5. cug uski kamin u kojem sam se uspjela učokirat ruksakom i nekako tuljanariti dok ne uhvatim tramvajac. 6. cug još jedna lijepa polegnuta ploča. Štandala sam na kraju na glonđi kad mi je trenje postalo prejako, ne znam postoji li uređeni štand (po skici bi trebao biti ali ga nismo našli). Nakon 6. cuga se izlazi na položeni greben. Prema skici su ucrtana još dva cuga dvojki, ali nema potrebe više biti navezan. Slijedi još cca 300m hodanja po grebenu, nakon toga šetnja kroz šumu i stiže se na vrh Gradine. Od vrha je odstup po markiranoj, uređenoj stazi natrag do parkinga. Kroz cijeli smjer pogled puca prema Hvaru, Braču i Biokovu. Divota. Za večeru se častimo u konobi Dalmatino u Baškoj Vodi. Malo me puca nostalgija pa pivu pijemo u cafe baru Nipper (GDSK <3).

Subotu chillamo zbog loše prognoze. Taj dan je helikopterom HGSS skidao 4 Zagrepčanca s Biokova iz nekakve ilegalne ferate jer su malo pokisli i promrzli na vjetru. Zaključujemo da nije dan za naprezanje pa se vozimo autom na vrh Biokova, u zimskim jaknama jedemo tunu iz konzerve i uživamo u pogledu.

U nedjelju je prognoza idealna, oblačno bez kiše. Penjemo Poltalloch, 5c, 150m na Biokovu, na Vrisovim glavicama. Na pristupu smo prerano krenuli uzbrdo, promašili ulaz pa abseilali sa drveta do njega. Prvi cug je nepospitana trojka, ali ima taman nekoliko pješčanih satova za osigurat se. Detaljni cug (5c) vodi Robi i taman prije štanda vidi zmiju (google ju je kasnije identificirao kao „šilac“). Nekoliko minuta raspravlja s njom u duhu hrabre Ličanke koja se borila s vukom. On vamo ona vamo, gađa ju, udara štrikom, zmija ne trza. Ipak ju zaobilazi i radi štand, pregovori sa zmijom se nastavljaju dok penjem prema njemu taj cug i vodim idući 5b. Postignut je sporazum, prošli smo bez ugriza. Izlaz iz smjera je trojka i štanda se na masivnom pješčanom satu. Malo se gubimo na odstupu jer sam od jeseni potpuno zaboravila gdje se kreće za sipar. Malo se penjemo, spuštamo, hodamo po grebenu i napokon pogađamo. Bez daljnjih susreta s gmazovima dolazimo do auta pa opet u Nipper na pivu i čips.

Ponedjeljak ponovno odmaramo, a u utorak penjemo na Mosoru u sektoru Ilinac. Plan je bio penjati Warthogrock, 5b+, 130m. Pristup je po dobro markiranoj i uređenoj stazi pored hidroelektrane Zakučac. Krenuli smo popodne, ali stijena je okrenuta na jug i sunce prži cijelo popodne bez milosti. Zadnjih 5min pristupa glonđarimo od staze do smjera. Robi kreće voditi 1. cug i (pre)brzo nalazi štand. Izgleda da smo malo previše produžili s pristupom. Nema veze, krećem u 2. cug, prečkam lijevo i penjem, dolazim do štanda, ali imam osjećaj da sam promašila. Prema opisima oko nas ne bi trebalo biti pospitanih smjerova, ali štand nekako ne štima, a malo lijevo i gore (gdje me kaooo skica vodi) ne vidim nikakve spitove. Nema veze, dalje izgleda lagano kao i do sada, Robi vodi idući cug i brzo izlazi na vrh grebena koji se ponovno spaja s planinarskom stazom po kojoj smo došli. Spuštamo se niz stazu i sa staze vidimo pravi štand u stijeni. Skica je nezgodno (čitaj pogrešno) napravljena. U drugom cugu treba samo prečkati lijevo, čak uz malo otpenjavanja, a ne penjati prema gore. Sad nam je već dosta i penjanja i sunca pa se žurimo natrag u Omiš na pivu i palačinke.

Naš road trip tu iznenada završava. U Zagreb se vraćamo ranije i to već u srijedu jer nakon dva dana glavobolje i jakih bolova u leđima zaključujem da nije to zbog sunca i penjanja, nego su mi bubrezi otišli kvragu. U četvrtak ujutro mi to potvrđuju na hitnoj na infektima (dijagnoza upala bubrega) i idućih 10 dana redovito jedem antibiotike da ih popravim. Sad su ko novi, sve je okej, godišnji je bio fantastičan, jupi jej.

Disclaimer: niti jedan štrik nije ozlijeđen u dvotjednom penjanju, sva 4 noža su korištena isključivo za mazanje paštete na kruh

Link na slike.