Četiri sata i trideset i nešto minuta ujutro, naveza Sabolić-Mlačić kreće iz Zadra za Paklenicu; pokušava se alpski start. Oko 5:40, na parkiralištu u kanjonu se opremaju barem tri naveze/sportićka tima, što nas pomalo iznenađuje. Pošto se NP službeno otvara tek u 6h, ušli smo za Dž. Jebeno.

Odabiremo 8 kratkih kompleta, 4 duga, po set čokova, ofseta i abalaka, 60 metarski konop i krećemo u smjer: Pero.

U smjeru ulazimo oko 6:45, Sabo vodi prvu dužinu. Prvi spit je taman neugodno visoko, teren je položen ali ništa čvrsto za primiti nema. Do drugog spita vodi plitka pukotina koja mami da se uhvati Gastonom i podignu noge. Problem je što još uvijek nema ničega dobroga za uhvatiti/nagaziti, tako da prvi iz zgrčenog položaja hvata naprijed, ali napreduje prema dolje. Jedini lom je doživjelo stablo na ulazu u smjer, a Sabo iz druge rješava problem. Moje rješenje je bilo nakon hvatanja pukotine noge postaviti u široki raskorak, ali lako drugome kurcem po koprivi mlatiti.

Druga dužina je lijepa za penjanje, ništa posebno teško, do izlaska na drugo sidrište, odakle se treća dužina čini prilično zajebanom: dobro pospitana, dobro ćelava, a bome i dobro strma. Po dolasku na sidrište Sabo nije oduševljen; kratka konzultacija sa vodičem otkriva nam da sam zabrazdio u Walter Wolf (6b). Međutim, sidrište je puno bolje nego Perovo, a prečka za povratak u smjer je vrlo jednostavna, pa zabludu proglašavamo uspjehom i pičimo dalje. Nota bene, pored nas dva Slovenca/Slovaka DEMOLIRAJU 3a varijantu Karaboreta.

Treću dužinu Sabo expresno rješava, kratka dužina nasoljena tramvajcima koja baš mami osmijeh na lice.

I eto nas pod famoznom ćelavom pločom bez spitova. Pokušavam ravno preko ploče, međutim nakon 3 giba nema apsolutno ničega, pješčani sat je još metar ipo - dva daleko, a pad bi završio na jedan od dva načina: uglavljivanjem u krš kod sidrišta, ili faktorom 2.
Rikverc, ulazim u Karaboretovu kadicu, pronalazim spit na lijevom rubu te ćelave ploče i napredujem dijagonalno. Spitova baš i nema, dva abalaka malo popravljaju situaciju, mali frend bi popravio još i bolje. Desni rub ploče završava kaminom u kojem vidim cementiranu alku, i radujem se prepuštanju zajebancije sa ovom dužinom Sabi.

Međutim, ispostavlja se da je cementirana alka poprilično sketchy, pa nastavljam natrag na ploču, prateći pojma više nemam koju liniju spitova. Zadnji komplet koji imam ukapčam ispod detalja na trenje: kosi krimp za desnu ruku je jedino što se može nazvati hvatištem, ostalo su plitke udubine u stijeni. Činjenica da sam upravo ukopčao zadnji komplet, kraj se ne nazire, prethodni je na 4+ metara, a trenje na stijeni natopljenoj mojim znojem "savršeno" nimalo me ne veseli. Za dobru mjeru, jedan komplet je ostao na ruksaku kod Sabe. Odlična odluka. Penji-kliži-otpenji par puta, i prolazim problem. Sabo ga hvata ko iz pičke, i eto nas na vrhu stupa u deset sati ujutro! ^_^

Zaključci iz smjera:
- 12 kompleta je taman, pogotovo ako želite nešto uduplati ili postaviti međuosiguranje
- Barem 6 od tih kompleta bi trebali biti produženi, pogotovo za zadnju dužinu
- Niti jedan čok i ofset nije bio postavljen
- Varijanta koju sam ispenjao je zapravo desni izlaz Karaboreta; Pero bi išlo kroz kamin dalje preko sumnjive alkice, bez povratka na ćelavu ploču
- Alpski start je zakon.

Ukoliko vrijeme posluži, uskoro bi mogao stići još jedan izvještaj o ranom napadu na jedno sočno ime!
Pozz!
; )