Prošlu subotu pao je dogovor da se ode do Bribira napokon penjati dužince (nakon već podosta odlazaka ove zime na sportiće). Sada već standardna četvorka koja je cijelu zimu skupa penjala sportiće se ovaj vikend raspada na 3 dijela. Zeko piči 2 dana na Čikolu, Sabo prihvaća poziv koji se ne odbija (lady's week na Hvaru i u Dalmaciji), a Brajković i ja smo u potrazi za avanturom. Kada pomislim na avanturu odmah pomislim na Kokija i on na moju jednu poruku odmah prihvaća poziv. Fali nam još četvrta osoba pa se kao naručen javlja doktor Prpić zvan Prpa koji je inače domorodac tih krajeva i zna svaki metar štrika ikad ostavljen/prerezan u toj stijeni.

Krećemo iz sunčanog Zagreba napaljeni, ovaj nabrijani, totalno na dužince te kujemo planove tko s kime i kamo. Ideja je da se podjelimo u naveze prema iskustvu pa tako penjemo Koki i Brajković i Prpa i ja. Entuzijazam nam malo pada prolaskom kroz zadnji tunel autoceste nakon kojeg nas dočekuje magluština a ne očekivano sunce. Prognoza je bila dan ranije kiša (ali smo od naših tajnih agenata s terena dobili info da kiše nije bilo), a za subotu suho i djelomično sunčano.

Od autoceste smo relativno brzo stigli do stijene te se parkiramo na svega 5min hoda do smjerova. Onako u magli stijena izgleda brutala, kao ulazak u neku veliku alpsku stijenu. Detaljnim prepipavanjem okolnog kamenja zaključujemo da je stijena mokra i da nebi trebali penjati nekaj teško. Odluka pada na Asparagus direct (220m, V/III-IV). Dobili smo info da je to jedan od penjanijih smjerova tamo i da nema previše lošeg kamena. Naravno da sam nabrijan i da se preguravamo Brajkoviću i Kokiju na ulazu u smjer (Brajkoviću u opravdanje ide da je imao 2 štrika za navezivanje a ja samo jedan pa ga je to usporilo) pa tako mi penjemo prvi.

Smjer ide po grebenu i na svim težim mjestima ima spitove (postavljači smjera se brane da su taj dan htjeli penjati nešto teško u Trapezu ali su na kraju odustali pa su zato nosili bušilicu i zabušili spitove u ovom smjeru) tako da nisam koristio skicu već sam išao prema intuiciji (Kranjec bi rekao da se jedino tako penje :* ). U prvih 60m užeta osim par donekle zanimljivih gibova nema nekih teškoća. Na prvom štandu nas dočekuje par kapi kiše i tu mi Prpić postavlja pitanje o tome kojim putem mislimo krenuti iz smjera. Naravno da je odgovor prema gore. Stijena je bila mokra ali ne dramatično skliska, penjanje nije bilo teško, a kiša je bila svega par kapi. Drago mi je da se Prpa nije previše bunio na moj prijedlog da ostanemo u smjeru i dovršimo ga jer mi se čini da je do kraja smjera naučio nešto o penjanju po mokroj stijeni i koliko penjačice drže u takvim uvjetima. Drugu dužinu opet vodim ja jer je to jedan od detalja i Prpa ga vrlo rado prepušta meni (kako kaže Bandić - mljac!). Spitovi su baš na pravim mjestima a moguće je to penjati i na vlastita međuosiguranja. Nakon ovog cuga ja više nisam ukapčao spitove već sam postavljao vlastita međuosiguranja da se malo prisjetim kako to ide. Stijena ima puno mogućnosti za širok spektar opreme. Nakon tog drugo cuga slijedi jedan lakši s par neugodnih skokova, pa jedan cug hodačine te se dolazi do zadnje 2 dužine u kojima opet ima konkretnog penjanja. Predzadnju vodi Prpa i ta mi je iskreno bila najljepša (ne teško ali lijepo penjanje sa bezobrazno puno mjesta za međuosiguranje). Posljednja dužina je opet zapala mene. Dost mokro penjanje koje bi u suhim uvjetima bilo puno lakše. Tu dužinu penjem isključivo na vlastita međuosiguranja i ne ukopčavam spitove (kojih ima u izobilju). Brajković mi to još uvijek ne vjeruje, pa stiže uskoro filmić gdje sam na sreću sve zabilježio. Nedugo nakon nas stižu i momci iz drugog naveza te se svi skupa lagano spuštamo prema autu. Odstup je vrlo lagan ako imaš lokalnog znalca kao što smo ga i mi imali. Ukupno 2,5h penjanja i nekih 1h spuštanja.

Po putu dolje pričamo o tome da odemo još malo penjati sportiće u blizini jer je još relativno rano (14-14:30h). Međutim kako se vrijeme poboljšalo i stijena se posušila meni vrag neda mira i dolaskom pod Trapez bacam oko na California Dreaming. O tom smjeru smo dobili info od Krešimira Klasana koji ga je zajedno s Krešimirom Milasom prvenstveno penjao. Pitam Kokija jel za da odemo vidjet o čem se tu radi i on naravno pristaje. Dečkima je isto drago jer mogu odmarati pod stijenom dok mi penjemo.

Uzimamo većinu opreme i krećemo s pristupom po zaraslom terenu. Smjer navodno ulazi kod okastog ključa, ni manje ni više nego broj 17, zabijenog u stijenu. Dolazimo pod smjer u 15h. Tu dogovor pada da Koki vodi prvu dužinu (V-) a ja slijedeću (V, A1). Nakon te ide još jedna zanimljiva (IV, A1) ali nju ne spominjemo jer do tamo još ima penjanja i vidjet ćemo kako će nam ići pa na temelju toga odlučivati tko će to voditi. Kad Koki penje polako (a gospodin je kupio nove penjačice i preporodio se) znaš da se ima kaj za delat u cugu. Osim tog okastog kluča na ulazi i još jednog pred kraj cuga u toj dužini nema međuosiguranja i moraš sve sam postaviti. A nezgodnih gibova zato ima. Pravi test za glavu. U jednom trenu je morao otrgnuti trulo deblo i baciti ga niz stijenu kako bi pronašao hvatišta. Štand je na sreću bomba - opet okasti kluč br 17 (kasnije Klacko kaže da su ti ključevi super za međuosiguranja kad im otpiiš kliješta i naoštriš ih) i home made klin. Ali dobro drže. Sljedeća dužina kreće oko prevjesa u kojem ima stara kevlarica, pa ulazi u žlijeb na kraju kojeg ima stari hrđavi klin, pa opet prečka u desno po poličici a noge na ploči na trenje (samo što je jako obraslo u lišaj i jako se skliže) da bi ponovno ušao u žlijeb koji vodi nekih 6m gode do zaspitanog štanda. Na tom prvom klinu sjedam jer penjanje nije pljuga a glava radi zbog međuosiguranja (pada ideja o slobodno prolazu u vodu, kasnije doznajemo da ide slobodno i da je težina oko VI). Navlačim se i dohvaćam drugi klin u koji opet sjedam. Od tamo do kraja dužine težina ne popušta previše, a ja propuštam vidjeti jedan klin i umjesto toga kopčam svoj friend pa me to dodatno opterećuje u glavi. Dolazim na štand poprilično napumpan i pod dojmom. Koki penje tu dužinu kao drugi i sjeda na istim mjestima kao i ja. Sva sreća pa je štand na 2 spita. Iznad nas kreće pukotina koja se da istehnicirati i do prvog spita (u toj dužini osim štanda imaju 2 spita) ima oko 6-7m. Štand je vrlo neudoban zbog toga što nema puno mjesta, te pogledom na sat vidimo da je 16:30h. Računamo da bi nam ta dužina mogla uzeti više od pola sata (koliko realno imamo dobrog svjetla) i dogovaramo se da idemo dolje - abseil. Kasnije doznajemo da i ta dužina ide slobodno (iako ju je prvi osloboditelj popeo kao drugi a ne u vodstvu) i da je težina oko VII-/VII. Prvi uspon je odrađen tako da su dečki tehnicirali obje ove dužine koristeći stremene. Abseil prolazi bez beda (nema rezanja štrikova) i brzo smo kod auta.

Koki je donio domaću pivu (TOP!!!) i uživamo nakon dobrog dana. Po putu natrag već pričamo o povratku u California Dreaming i borbi koja tek slijedi.

Meni je iskreno bilo super i puno sam naučio ovaj vikend. Prpa mi je pokazao neke zanimljive čvorove s kojima napraviš štand od 1 matičara i užeta, a California me podsjetila što to znače pravi klasici. Apsolutno ponovilo se!