Dream team od prije ~5 godina (Tomašek, Kranjec i Bejuk) i ja krenuli smo u nedjelju (13.6.) razvaliti neki smjer u Anića kuku.

Kranjec i Bejuk su odabrali Nostalgiju, a ćaća i ja Klin (6c). Kao ne želimo nešto soft jer smo dva asa (jedan tera as, drugi mega as), a i rekli su Kranjec i Bejuk da je prekrasan smjer, koji zajeb.

Meni je ovo prvi smjer u Anića kuka i prvi sa Ćaćon, vrhovnim vođom moje škole. Nakon smjera me pitao da li sam bio na njegovoj školi, na što je jedan dio mene umro .

Ulazimo u smjer u 11:30, nakon što je Kranjec viknuo da ne možemo spojiti prva dva cuga sa 80 metarskim štrikom. Nije greda, odsoliramo 20tak metara i krenemo.

1. i 2. cug je neka četvorka koju ja vodim, gdje ima svega i svačega, ali mene zajebava paranoja (gledam na svaku stopinku na koju stajem, lupam po čvrstoj stjeni, lupa mi srce svakih 5 metara). Valjda od smjera od prije dva tjedna gdje mi se ispod nogu odlomila ogromna glonđa, oštetila Bejuku halfove i strmogalvila se prema potoku. Srećom nikoga nije bilo dolje. Dođem do štanda, požalim se Kranjecu, on me izgrli, da pusu i krene za Bejukom.

Bejuk i Kranjec idu ravno u Nostalgiju, a mi skrećemo lijevo do prve muke od mnogih. 3. cug (kao 6a+) Ćaća vodi, ima dva zajebana detalja, jedan na široki raskorak gdje je ima ok za desnu ruku, ali lijeva ništa. Treba polako prebaciti težinu na lijevu nogu, uhvatiti nešto sitno i ustati se. Drugi detalj je metar dalje na krimpiće (da da, postoje i mali kripmovi) i nešto ćelavo na noge. Ćaća prođe oba detalja uz litru znoja, a ja se herojski navučem na komplet jer me nije volja projektirat u prvom smjeru Anića kuka, a još je dugi put do kraja. Ćaća kaže da je cug barem 6b.

4. cug ja vodim, piše 5a, koliko to opće može biti teško, e pa može, i je. Riječ je o pukotini koja se proteže ~30tak metara, uglavnom se može dobro proći na raskorak ili dilfer. Do prvih nekoliko spitova sve ide ok, al koliko god dobro postaviš noge ruke se krenu pumpat, jako i brzo. Naravno da nisam prošao taj cug bez sjedanja, jedno/dva kriva postavljanja i gotovo. Ovako odokativno cugu bi mu dao 6a+, ne kužim tko je i na koju foru napisao 5a.

Ćaća brzo prođe 4. cug i razvali 5., za koji isto piše 5a, al ispod 5c nije.

Dolazimo ispod 6. cuga. Ravno je varijanta 6c, a lijevo 6c+. Idemo ravno po preporuci Tambače. Ćaća ulazi u cug vidno uznemirem, ovaj... mislim... fokusiran. Bodrim ga: 'možeš ti to Oče, popeo si i lakše smjerove, padao i u težim'. Nakon 2-3 metra Ćaća sjedne... šok i nevjerica... suza krene al brzo je obrišem. Uz par minuta proučavanja stijene nađe se neki grif i koja stopinka i prođe on to slobodno do kraja. Kako pravi asevi ne sjedne, vrati se Ćaća na početak cuga, ovaj put bez ruksaka i prođe više/manje bezbolno. Rekao bi da je ovaj cug prošao lakše nego treći. Ja sam odmah odlučio da nemam volje pokušavat to proći slobodno pa se navlačim po kompletima, stajem u gurtne. Ohraben kako sam se dobro navlačio, pokušam jedan dio cuga popeti, sklizne mi noga i sva težina ostane na desnoj ruci koja nema snage da drži. Zaboli me ligament i uz vrisak sjednem u pojas. Nakon par minuta dođem sebi i prođem ostatak cuga, nešto lakši dio, al svejeno nije ispod 6a.

Ja već dobrano pregažen, boli me rame, brzo se pumpam, noge su nabubrile i svaki korak bole prsti na nogama... a tek smo na pola smjera. Tješim se da su nam ostale još samo 4 petice i 3 četvorke. Da stvar bude još gora od početka smjera je bio samo jedan ne viseći štand, a do kraja će biti samo još jedan. 0 odmora i opuštanja. Dogovorimo se da će Ćaća voditi cugove do kraja i tako kreće dalje...

7. cug ide linija spitova u ništa, pa tamo ode i ćaća. Nakon gledanja u skicu vidimo da je štand 5-10 metara niže i desno. Ćaća hrabro isprečka, ne znajući što je s druge strane stijene i uštanda se u spit i klin. Štand je bio viseći, naravno. Ja se već dobrano mučim sa penjanjem, ruke ne slušaju, glava ne radi, noge šlampave, ali nekako dođem do štanda.

Kako smo već riješili dio osmog cuga odlučili smo spojiti 8. i 9. Osmi cug je neka pukotina koju je teško pročitati i jako izmori, a 9. lijepa, kratka i eksponirana prečka. Tu već molim Ćaću da se apsajlamo jer sam gotov, 0 energije, volje, snage... al neće da, idemo do kraja.

Ide zadnji 5c koje je po tramvajcima, ali sve dobrano visi, pa nije šetnja.

Zadnja 3 cuga su četvorke, uglavnom lagane, ali s premalo osiguranja. Da su te četvorke na početku smjera to ne bi bio problem, ali na kraju ti treba koji spit više.

Izlazimo iz smjera nakon 8 sati penjanja, oba pregaženi. Zaključili samo da smo odabrali krivi smjer za našu formu, tj. više za moju nego za Ćaćinu, koji ga je cijelog prošao slobodno. Za slobodni prolaz treba penjati barem 7a/b sportiće i biti dobrano upenjan za duge i teže smjerove... da se netko ne zajebe ko ja. Ako je netko penjao po terihajima, to je kao da imate 200 i kusur slične stijene i načina penjanja.

Polako se spuštamo po kuku, s grčevima u nogama hodamo ko dva penzića ljuljajući se lijevo desno. Vode (2-2,5l) je bilo na knap, sreća da nije bilo sunca, osim malo na kraju smjera. Dolazimo u klance po mraku, oba žedna i gladna, sretni kad smo ugledali svijetlo i shvatili da je otvoreni wc. Ćaća je potrčao iz straha da ga netko ne zatvori dok ne dođe do njega .

Ja sam u smjeru odlučio da ću opet, treći put, odustati od "alpinizma". Da koji k mi sve ovo treba, da imam smislenije stvari za raditi u životu, itd.. Sva sreća da iskustva brzo izbljede, a svoje savjete sam davno prestao slušat, pa se možda vidimo u alpama za vikend :)

Par riječi od oca: 'Neka me bog i sam Abraham kazni munjevitim bijesom jer sam zaboravio da si moj sin i moj školarac.'

Evo i vrhunskih fotaka, većina je Ćaća fotko pa je subjekt isti.