U Cham smo stigli 1.8.2021. u popodnevnim satima i kako nam se vrijeme smiješilo slijedećih dan-sva odlučujemo da odmah sutra ujutro idemo na Plan d'Aiguille plato i da ćemo popesti 2 smjera u 2 dana (s jednim noćenjem u šatoru).

Dogovaram se s Brajkovićem (aka „pročelnik SPOAO Matice“) da ćemo penjati skupa ta 2 dana. Kako sam ja već bio na lokaciji gdje planiramo penjati a mladi gospon nije odlučili smo da će to biti super kombinacija za oboje. Brajković, glasan kakav je, predlaže smjer Nabot-Leon u Crvenom stupu (pilier rouge) Aiguille de Blaitière, duljine 180m, a ocjene TD-, 6a.

Smjer je vrlo popularan i estetski privlačan, te ima uređene štandove na 2 spita s alkama za abseil. Malo je teži nego što smo planirali za zagrijavanje ali uvijek možemo abseilati ako nam se ne svidi kako izgleda. U smjeru ima i poneki spit, ali je uglavnom trad, tj. nema opreme i ovisiš o onome što nosiš sa sobom.
Pristup je nekih 1,5h prvo po planinarskom putu, pa po moreni ledenjaka, pa po snježišću (tu smo stavili dereze), pa neki scramble i eto nas na polici ispod smjera. Na polici smo skužili kako smo se lijepo uvukli u sjevernu stijenu Aiguille-ova Chamonix-a i kako su iznad nas (ali ne u našem smjeru) predivni zimski uvjeti. Malo nam je hladno za prste ali osim toga sve nam je super. Stijena je suha, lagano smo našli liniju smjera (ima puno smjerova u tom stupu ali se može lijepo orijentirati).

Markec dobiva prvu dužinu koja je ocjenjena sa 5b, a ja dobivam sjedalo u prvom redu kazališne predstave pod nazivom „sportski penjač se upoznaje sa trad penjanjem na granitu“. Nažalost predstava kratko traje jer stijena ne nudi mjesta za odmor na kakva smo navikli u vapnencu (male police) već konstantno traži od tebe da se krećeš. Nakon prolaska kroz manji previs i ukopčavanja spita Brajksi kaže spuštaj me nije danas moj dan. Tako da sam ja dobio prvu dužinu. Na temelju toga kaj sam već 2x bio u Chamu i iskustva s penjanjem u UK (gdje je 95% toga trad), znao sam kaj me čeka i nije mi bilo teško. Nagovaram Brajksija da dođe kao drugi do mene pa ćemo se dogovoriti kaj dalje (silazak ili nastavak). Na prvom štandu dogovaramo da idemo istom taktikom i dalje dok god nam bude zabavno, i kad vidimo da dalje neće ići, ili da dalje nema ćemo sići dolje.

Sljedeća dužina je ključna, ocjenjena sa 6a, i nakon dilfer prečke dolazim pod 2 paralelne pukotine na dnu kojih se nalazi 1 spit. Nije neka korist od tog spita jer tako i tako bi iz pukotina pao na policu ispod njih. Penjem prvo desnu pa prečkam u lijevu da bi se kasnije opet prebacio u desnu pukotinu. Oprema ulazi savršeno (većinom manji frendovi 0,4-0,75 i koji čok). U jednom od tih prečkanja ukopčavam uglavljeni frend i povlačim se za njega (A0) jer mi nije bilo skroz jasno kako proći taj dio. Nakon toga još par metara do štanda i vičem Brajksiju da može penjat. Znam da ovo nije bilo lako i veselim se nastavku predstave koji slijedi. Uz pokoji teatralni španaj i nemrem Markec gunđa ali svejedno lijepo prolazi (isto A0) taj detalj. I dalje dogovor o tome da ja vodim a on penje kao drugi stoji i idemo prema gore.

Nakon ključne na redu je 5c dužina koja stvarno nije teška, pa Brajksi dolaskom na sljedeći štand pobjedonosno viče: „pa ovu sam i ja mogao vodit!“.
Ostale su nam još 2 5c dužine i na vrhu smo. Ili smo bar tako očekivali. Čak je i sunce izašlo iz oblaka u ovoj dužini i odmah se raspoloženje popravilo. Slijedeći 5c počinje s kratkim vertikalnim skokom nakon kojeg se izađe na greben i vrlo brzo dođe do spita (nekih 7-8m iznad štanda). Tu mene intuicija navodi lijevo preko kratkog previsa koji vodi u položenu ploču s 2 pukotine (desna pukotina je vrlo blizu ruba stijene a lijeva je nekakav dilfer). Tu ja puno mozgam i probavam razne varijante (2 najmanja frenda koje imam 0,4 BD i jedan micro Alien cam) postavljam u lijevu pukotinu i pokušavam se odvažiti penjati na dilfer par gibova nakon kojih slijedi nešto što mi izgleda kao tramvajac i izlazak na lakši teren. Međutim nejde i nejde jer mi je bed letiti u male frendove u slučaju da fulam gibove. Kažem Brajksiju da ću odpenjati natrag do spita i vidjeti nudi li se kaj s druge strane grebena jer mi ovo izgleda mrvu teško. Vraćam se do spita bez problema (kada penjem kalsike pokušavam se držati jednog pravila koje glasi: ne penji ono što nisi sposoban i odpenjati) i dajem priliku desnoj strani grebena. Teren je stvarno lagan i ja vičem Brajksiju da nisam siguran jel to to ali da idem bacit oko i ako nije da možemo početi s abesilom do dolje. Svaka 2m mi se čini da imam još 2m dok ne dođem ruba grebena gdje ću vidjeti jesam li na pravom putu ili je ona prva linija (lijevo od grebena) bila prava. I tako nekih 6-7m iznad spita ja vidim štand na 3-4m od mene. Vičem Brajksiju to je to, na pravom smo putu i veselimo se oboje jer slijedi cug sa savršenom pločom po kojem je smjer i poznat.

Međutim u prvom sljedećem gibu u kojem s desnom rukom planiram uloviti tramvajac stoljeća mi desna noga sklizne sa stopinke na kojoj sam do tada stajao (vrlo konkretan grif) i ja u tom trenutku shvaćam da je pad neizbježan. Vrlo mi je jasno u tom trenutku da ja od onog spita nisam ništa ukopčavao jer sam išao „samo u izvidnicu i uvjerit se da je to kriva linija i da trebamo abseilat“ i da kreće sranje. Skužio sam da me počelo vrtit na leđa i naglavačke nakon kojih metar, dva pada ali ostatak pada je toliko brzo prošao da pojma nemam ni gdje niti s čim sam sve udario. Pri zaustavljanju skužim da visim naopako i brzo se vratim u normalan položaj. Odmah mi je jasno da je pad bio ogroman i da nije zajebancija više, te da Brajković sigurno brine o meni. Čujem ga kako viče s druge strane grebena i ja mu vičem natrag da sam ok. Situacija u kojoj sam se našao izgleda: boli me lijevi dlan i ide krv iz mjesta gdje se spaja palac i zglob (ali sve je mobilno), boli me desni dio prsnog koša i malo otežano dišem ali na dodir ništa ne djeluje slomljeno (nema oštre boli) i boli me lijevo stopalo. Plus nalazim se u okomitoj zajedi koja mi djeluje glatko i nepenjivo (pokraj glave mi se nalazio neki stari spit). Skužim da desno do mene ima prečka koja vodi s desne strane prema toj zajedi i da tu ima grifova pa uz kordinaciju s Brajksijem uspjevam popeti natrag tu sijenu i doći do onog spita koji me ulovio pri padu. Sad se već smijemo jedan drugome jer smo svjesni koliko je ovo loše moglo završiti i napokon jednoglasno odlučujemo da ćemo abseilat i da je penjanje za danas gotovo. Abseili idu bez beda (malo nam se zaglavilo uže ali to i očekuješ na halfove u granitu). Polako smo se spustili natrag do ledenjaka i laganini vratili do šatora. Sabo i Ivona koji su planirali isto spavati na platou su se već vratili iz svog smjera (isto nedovršeno i morali su abseilat) pa svi skupa zaključujemo da su uvjeti malo tvrdi (dosta hladno sve u svemu) i da ipak se vraćamo natrag u kamp večeras. Stižemo na žicu (do 18h vozi natrag za Cham) pa smo pošteđeni hodačine do dolje.

Kaj mislim da mi se dogodilo (nisam bio kod doktora): natukao sam zglob lijeve ruke na kojoj me i danas malo bole tetive, natukao sam međurebrene mišiće (jedno mjesec i pol sam imao uspomenu na smjer prilikom svakog ustajanja i savijanja) i natukao sam lijevi taban.
Zakaj mislim da mi se to dogodilo: čisti nedostatak koncentracije i nepažnja oko postavljanja međuosiguranja. Ništa me ne bi koštalo da sam ja nakon tog spita dok sam prečkao u desno ubacio koji frend za svaki slučaj. Zakaj sam se poskliznuo pojma nemam, ali znam da bi pad bio puno manji da sam postavio opremu. Zbog mentaliteta „ma idem samo se uvjerit da to nije to i odmah natrag dolje“ nisam razmišljao o opremi i ozbiljnosti posljedica. Vjerojatnost za pad je bila mala ali su posljedice mogle biti velike. Na takvom terenu treba jako paziti i biti svjestan u što se navez upušta.

Nakon svega: sam sa sobom sam ok s time kaj se dogodilo i zbog čega se dogodilo. Sljedeći dan unatoč bolovima sam nastavio penjat i uživati. Penjali smo dugi sportski 5b/c i čak sam vodio neke delikatne ploče. Nije me lovila panika na mjestima gdje sam mogao pasti i dobro sam se zabavio. Ostatak izleta (od ukupno 2 tj) sam nastavio penjati (naravno slabije jer me dobar dio tijela bolio) svaki dan kada je vrijeme bilo dobro.

Možda netko i nauči nešto iz ovoga :)