U subotu smo Tea Č., Gospić, Jelena i ja odlučile otvoriti sezonu penjanja suhe stijene u Alpama. Prema slovenskim izvještajima južne stijene bi trebale biti bez snijega pa se odlučujemo za Prisojnk zbog relativno kratkog pristupa. Tražimo neki neosigurani, duži smjer i izbor pada na Meglu, po vodiču 400m, V-/III, prvi put ispenjali 2007. bračni par Relja. Prognoza je dobra do nekih 15h kada je moguća nevihta, pa krećemo u 5h ujutro iz Zagreba. Nakon kratke kave i sendviča na Voklu stižemo na Vršić, dijelimo se na naveze Tea Č. i ja, Jelena i Gospić. Nakon pristupa od 1:15h, smjer kreće sa 100m dugom travnatom policom, blago neugodnom zbog kiše koja je padala dan ranije. Na kraju police vidi se početak grape kroz koju ide gotovo cijeli smjer, težina je II-III, taman za ugodno penjanje u pristupnim tenisicama bez navezivanja. Na početku grape je bilo manje snežišće koje se lagano zaobiđe. Stijena se izmjenjuje od tipično slovenske krušljive do odličnih glatkih bijelih ploča sa super trenjem po kojima je gušt penjati, ali nema puno opcija za međuosiguranja. Na vertikalnijem dijelu se navezujemo za 2 cuga. Prvi vodi Tea i zabija 2 klina za štand, a drugi ja i štandam na glonđi (može se štandati i na pješčanom satu oko kojega je provučena zamka i označen je na skici). Nismo ziher što je točno trebao biti V- detalj, jer niti u jednom trenutku penjanje nije prešlo IV-. Nakon toga se ponovno razvezujemo za laganije penjanje do grebenskog planinarskog puta na koji smjer izlazi. Na stazu smo izašle oko 14:30h, prognoza je super, sunce prži i puše lagani vjetrić pa prije spuštanja produžujemo na vrh Prisojnika do kojeg ima još 30min i nakon toga opet po grebenskom putu dolje do prijevoja. Za spust nam je trebalo s vrha oko 3h. Isti dan se održavao Goni poni na Vršiću pa smo odmorile uz hladnu (donekle) pivicu i gurmanske Lidl čipseve dok ne otvore cestu za povratak. Nedjelja je bila rezervirana za mazanje Aloe na spržene potkoljenice, jer očito ne smijem ni potfrknut hlače bez faktora 50+.