U subotu smo Sabo i ja penjali smjer Češnovar-Srakar, VI/IV-V, 230m, u stijeni Kogela. Kako nemamo saznanja da je netko iz AOM to ikada penjao, evo kako smo ga mi doživjeli...

Za početak smo se u petak navečer smjestili u kamp Kraljev hrib pred Kamniškom Bistricom. Skroz simpatičan kamp, udaljen od ceste, mir, tišina. Malo nas je iznenadilo kada smo gazdi rekli da idemo penjat na Kogel da on nikad nije čuo za njega, a iz kampa puca direktan pogled na stijenu Kogela i sve iza njega... Grintovec, Štruca, Skuta, Dolgi hrbet.

Već iz velike daljine se odlično poznaje ulazna zajeda u smjer te razni detalji u stijeni što orijentaciju čini iznimno jednostavnom. Nakon cca 2 sata napornog pristupa, od čega zadnja trećina po paklenom suncu, evo nas pod stijenom. Prve dvije dužine po spomenutoj zajedi su vrlo lijepo i lagano penjanje (IV), obje su duge točno 30m i daju se spojiti bez poteškoća sa trenjem. Stijena ja zaista fantastična, ima par klinova i dobrih mjesta za frendove, čak i čokove. U četvrtoj dužini ima kao lijeva i desna varijanta; mi smo se odlučili za lijevu jer nam je izgledala logičnije. Na pogled djeluje malo krušljivije, ali je sasvim OK. Druga polovica te dužine vodi do velike gredine na pola stijene preko neke rampe nalijevo koja je relativno položena, ali je sva u raspadanju pa je to bilo malo neugodno proći. Ja sam pogriješio što sam ju ispratio do kraja pa tek onda zavrnuo desno do štanda, ali sve police po kojima sam se ranije mogao uspeti direktno gore su mi isto djelovale krušljivo. Na kraju je pravi štand bio još 10-ak metara desno od moje pozicije pa sam Sabu usmjerio na pravi put i onda mu se pridružio dok je on mene osiguravao u prečkanju.
Drugi dio smjera započinje lijepom eksponiranom rampom, ponovo po super kompaktnoj stijeni. Šesta dužina (V) donosi prve zahtijevnije gibove, ali se da odlično osigurati frendovima. Sedma dužina (V+) nudi jako lijepo penjanje po odličnoj ploči, rekao bih malo tvrđe, ali isto se da dobro osigurati.
I onda dolazimo do zadnje dužine (VI)! Počinje u dosta uskom kaminčiću, s desne strane prilično glatkim, a lijevo tek neznatno razvedenije. Super poklinano, ali se to ne vidi na prvu. A onda počinje krš! Dakle stijena niti sluga onome što smo do tada penjali; krušljiva vertikala. Sabo to majstorski prolazi, preskače neudoban štand na spitove i nastavlja do štanda na klinove, kako je u nekom slovenskom izvještaju sugerirano. Mislim da je ukopčao sve raspoložive komplete (12!) u ovoj dužini. Izlazna dužina (II) se da ispenjati nenavezano, ali smo odlučili povući uže do kraja pa da se onda skroz raskomotimo.

Opći dojam o smjeru: da nema te zadnje VI-ice bio bi fantastičan smjer, pravi penjački užitak. Ovako, malo nas je istresirao na kraju. Inače, smjer je dobro poklinan, a može se i fino dodatno osiguravati frendovima (u rasponu od 0.3 do 1) i tu i tamo koji čok. Sva su sidrišta uređena na dva spita ili dva klina.

Odstup (3 sata) nas vodi preko vrha Kogela pa onda malo pratimo čovuljke i zatim skrećemo na brezpotje prema Skuti i stazici koja vodi dolje. Prolazimo i legendarnu klupicu, spuštamo se stazicom preko travnatih polica, spuštamo se po sajli, vruće je na suncu za popizdit. Na početku šumske staze ispijamo zadnje gutljaje vode jer imamo još cca sat vremena u sjeni do auta. Sad je već lakše!

Ali to nije sve! Ključ od auta na radi! **#!*#*!! Ništa, nema znakova života. Nema vode, nema svježe robe, nema šlapa, nema novaca! I šta ćeš. Sabo zove tatu, on stiže sa rezervnim ključem za cca 2 i pol sata dok je nas neki slovenski planinar odbacio do doma u Kamniškoj Bistrici i počastio Radlerom.