Pozdrav svima,

Kranjec i ja smo proveli tjedan dana u zapadnim Alpama pa da malo javim dojmove. Okvirna ideja je bila aklimatizirati se par dana na Monte Rosi u sklopu visokogorske škole te nakon toga produžiti za Courmayeur i napasti nešto u Mont Blanc masivu. Jedini ozbiljniji jump-scare prvog dana je bio oko Bregane kad nam se upalila lampica za motor u autu. Lampica je uporno svjetlila skroz do Aoste, međutim Kranjecova crna mašina nas je sasvim suvereno dovukla do cilja. U kratkim crtama, Monte Rosa masiv je teški hedonizam. Planinarski domovi su praktički ozbiljni hoteli na visini koji nude vrlo izdašan izbor hrane. Hodanje po masivu je skroz pitomo, pokoja pukotina uz veliku količinu hodačkih autoputeva. Lyskamm traverza je izgledala zabavno, a ja bih se osobno vratio tamo sa skijama jer izgleda kao beskonačna količina dobre i lagane skijače. Tijekom tjedna čak ni nije bila prevelika gužva, međutim dojma sam da se za vikend pola zapadne Italije sjatilo gore. Skrenuo bih samo pozornost na visokogorca Davida Dorotića kao osobu s kojom ne bih savjetovao navezivanje. Spuštamo se u dolinu Aoste, jedan dan odmaramo (uglavnom spavamo), te se iduće jutro dižemo prvom žicom iz Courmayera na ledenjak. Na leđima su teški ruksaci te potrepštine za 3 dana kampiranja gore, međutim super aklimatizirani dolazimo vrlo brzo do podnožja Grand Capucina gdje postavljamo šator. Prvi dan napadamo Via Salluard (6a, 240m) na Pointe Adolphe Rey. Lijepo penjanje u svakoj dužini, vrlo osigurljivo. Zadnja tri cuga teška erotika po odličnim hvatištima. Odstup je absajl niz smjer koji otvara dosta prilika za zapinjanje užeta. Kranjec vrhunski (!) rješava sve naše probleme na tu temu te smo u kasnim popodnevnim satima u šatoru. Nekako nas je cijeli taj dan podojio malo više od očekivanog te se iduće jutro malo sporije budimo.

Odlučimo se taj drugi dan ipak malo prištediti te napadamo prvih par dužina smjera Via Bonatti-Ghigo u Grand Capucinu kako bi malo isprobali teže penjanje u granitu. Mene je zapala erotična 6b+ dužina koja prolazi kroz mali stropek. Fenomenalno penjanje koje se može do besvijesti osigurati, međutim malo radi glava te sjedam u detalju. Nekako se nisam uspijevao potući skroz do kraja, malo sam bio pod dojmom okoline i svega. Mislim da sam imao snage i za slobodni prolaz. Gornja polovica stijene je blago prevjesna te prošarana desecima stropova. Bio sam maksimalno očaran koliko ludo je to gore izgledalo. Cijeli smjer inače ima 470m te pronalazi fenomenalnu liniju kroz te stropove u gornjem dijelu stijene. Oko nas su se svakakve ludorije penjale, neki Poljaci su trčali kroz sedmice, jedan navez je projektirao osmice te bivakirao na pola smjera. Mi se nakon lagane drkice vraćamo u šator (kojeg nam je u međuvremenu helikopter otpuhao) te pripremamo opremu za sutrašnji dan.

Sutradan buđenje u 1:00 te napad na Kuffner Arete, stvarno jednu od king linija cijelog masiva. 700 metara eksponiranog grebena koji izlazi na Mont Maudit. Iako niti jedan dio tehnički nije prezahtjevan, penje se od početka do samog kraja. Izmjenjuje se snijeg od 50ak stupnjeva, eksponirano grebensko prečenje te suhi dijelovi. U najvećem dijelu smo penjali paralelku, a na 3-4 mjesta smo se malo pozihrali. Suhe detalje je uglavnom Kranjec vukao te mu stvarno svaka čast na tome. Iz moje perspektive je tu bilo par konkretnih pokreta, s derezama se stajalo na dosta sitne stvari. Na jedno 100m od izlaza Kranjec staje, skida pojas na nekoj mini polici neudobnoj za bivak te iz sebe izbacuje govno veličine rukometne lopte. Definitivno trenutak cijelog dana (za njega). Tijekom kenjanja nastaje slika stoljeća. U retrospektivi mi je jedino malo žao što nisam uhvatio koliko je mjesto kenjanja zapravo bilo eksponirano.

Na vrhu Mont Maudita smo oko 10h te smo dosta zadovoljni s prolaznim vremenom. Spajamo se na Trois Monts rutu koja ide s Midija na vrh Mont Blanca. Imamo opciju spustiti se nazad do šatora ili zaletiti se do Mont Blanca pa onda nazad. Potonja opcija znači maksimalnu prebijačinu pa se i odlučujemo za nju. Na vrhu smo oko 12, međutim zadnjih sat vremena nas je propuhao jaki vjetar te obojica dolazimo dosta podojeni s laganom treskavicom na vrh. Pogledi su fenomenalni, raspoznaju se cijele Alpe, međutim mi smo se prvo dobrih 15-20 minuta dobivali nakon što smo navukli na sebe sve što imamo. Sva sreća, na vrhu je s južne strane bila lijepa zavjetrina.

Put nazad do šatora je trajao malo više od 5 sati, na više mjesta smo se morali dizati uzbrdo te je to bila apsolutna definicija križnog puta. Spavamo još jednu noć u šatoru te iduće jutro laganini (uz par psovki) do Torina i žicom dolje. Shopping u Aosti te povratak za Zagreb.


Ostatak fotki na linku.

Sabo