Nakon silnih dogovaranja kako spojiti tijelovo sa nadolazećim vikendom dogovor je pao na Biokovo koje svi već duze vrijeme želimo posjetiti. Naravno prvobitna količina ljudi je bila ogromna ali kako to ide, s vrmenom neki ljudi koje neću navesti sjebu i onda lančanom reakcijom još ljudi sjebu zajedno s njima :P pa je brojka pala na naše dvije naveze koje su harale u istom sastavu prošli vikend na dabrovima . Jagor, Koraljka, MateljanIvan i ja. "Neka, neka, mi idemo na super Biokovo a oni nek trule na dabrovima, luzeri :P" govorili smo dok smo se u četvrtak vozili prema jugu u Koraljkinom preprenatrpanom pežou.
Po putu smo stali na Murteru, svratili proluftat Jagorovu viksu a onda kod Koraljkinih starci na ribu sa gradela (neka je žao svima koji nisu išli). Prvo je pala mala radna akcija istovarivanja zemlje a onda 3 mrcine od brancina i dvije škarpine. jaoo! :-) Put smo laganini nastavili prema Makarskoj u koju smo stigli oko 7 navečer. Kupili fino vino od dide te se zaputili put sela Veliko Brdo. Cijelim putem smo pregledavali vodiće neznajuči što čemo penjati zato što je izbor bio doista velik. Kada smo došli do kraja ceste i zakoračili na makadam 250 metara iznad Makarske ugledali smo prvi red vrhova s visokim stijenama. Mateljan je brzo i stručno izvadio vodić te odmah snimio smjer za koji smo zaključili da bi bio oke za penjati.
To je bio ribarov smjer u zapadnoj stijeni vrha Solilo. Smjer je dug 400 metara težine IV te ga je prvenstveno popeo 1961. godine Davor Ribarović. Odlučili smo da je to prava stvar za nas, ulovila nas je euforija i uzbuđenje oko sutrašnjeg uspona a i lagana nervoza zato što stijena okružena oblacima u tom trenutku je izgledala doista opako. Navečer smo uz vino raspravljali o penjanju, problemima našeg odsjeka tračali ostale i sve to kak inače ide. :)
Spavali smo na rubu šumice između suhozida. Ujutro smo naravno neispošovali vremenske dogovore kada ćemo ustati i krenuti tako da je polazak bio malo prije 9 sati. Nabacali smo hrpetinu željeza na naše pojaseve i lagano krenuli planinarskim putem sa kojeg smo se odvojili u veliku usjeklinu koja je vodila do početka našeg smjera. Pristup je trajao naravno duže nego što piše u vodiću.
Napokon smo došli pred prvi cug koji je izgledao kao veliki skok a nakon njega opet šetnja. Ja sam ga penjao prvi i ubrzo sam uočio probleme koji će nas pratiti u daljnjem napredovanju. Zemlja, botanika i krušljiva stijena. :) Štandovi koje smo izrađivali su varirali od onih koji su stajali na 2 odlično zabijena klina (crvena klina, za koje misliš da nisu naši pa ih ostaviš u smjeru:), takozvano nesvjesno opremanje smjera) do onih vjerovatno dobrih ali od kojih ti se tresu gače (2 frenda) pa sve do nekakvih nebuloza (pola klina, mali čok i neka gurta preko klimajučeg kamena. Pitajte Jagora :). Uglavnom jako često smo vikali "Peeenji! Ali nemoj past!" :D
Nakon prvog cuga i šetnje po polici Jagor i ja smo fulali na krivu stranu nakon kamina te radi nemogučnosti prečkanja izgubili neko vrijeme. Ubrzo smo bili na pravom putu, velika položenja ploča kroz koju su prolazila sljedeća tri cuga. Penjanje tih ploča je bilo jednako kao šetnja botaničkim vrtom, đonovi penjačica su bili puni zemlje a o tome koliko smo različitog bilja susreli nemoram ni pričati. Na tome se baš vidilo koliko je smjer rijetko penjan. Tu nije bilo ništa teškog ali svo to bilje i zemlja lagano frustriraju pa su se često spominjale prostote sa majkama te ostale varijacije.
Penjali brzo koliko smo mogli a najviše smo vremena potrošili na kucanje klinova i svaka naveza je zabila brat bratu 30 klinova. Daljnji cugovi su bili prečke skokovi i ploče težina III i IV, ne teško ali zbog iznimne krušljivosti nismo se mogli baš opustiti i penjati onako bezbrižno kako penješ neki popularni smjer u Paklenici. Kako smo napredovali u penjanju pogled je bio sve bolji i bolji, Makarska je postajala sve manja a otok Brač smo na kraju vidli po cijeloj dužini, odlično! Svo to penjanje, kemijanje oko međuosiguranja, zabijanje i izbijanje klinova nam je uzelo mnogo vremena i baš kada smo mislili da imamo još samo 2 cuga za koje smo mislili da ćemo ih jako brzo popeti uspostavilo se da te dužine na skici izgledaju puuuno krače nego u stvarnosti. Sat je odjednom pokazivao 6 sati i pomislili smo da bi bilo dobro da više popnemo i izađemo van.
Dolazim na štand i gledam zadnji cug. Jagor mi govori da je ovaj žljeb sa trbuhom moj a i skica sama govori samo ravno. Ja sam samo pogledo to na sekundu i reko "Ma idem ja po ovoj laganoj rampi koja ide u desno pa cu ti javit kaj tam ima. :)" Tamo nije bilo bolje, štand na dva frenda i pukotina koja izgleda dosta naporno. U tom trenutku je počela panika i to dosta neugodna, frustracije, strah i psovke sa religiskim ličnostima i životinjama (kako bi Mateljan rekao Drame). Još sat vremena dana a neznamo kaj je pred nama i ovaj cug ne izgleda baš lagano. Vičem Jagoru da penje a on izbija klin od štanda 20 minuta, sunce je sve niže i niže a panika sve veča. Več su se vrtile slike u glavi kako se nas 4 smrzava reko noči na nekoj usranoj poličici... Jagor dolazi do mene i ja ga "tjeram" u dužinu i molim se da je ovo zadnji cug. Dok je Jagor penjo, Mateljan koji je isto odjebo onaj ružan cug je stigao do mene i sa popriličnom brigom u očima reko da ja to što brže popenjem i bacim im uže tako da svi zajedno budemo brži.
Jagor je dobro potegnuo tu dužinu i zadnje što sam čuo je pusti osiguranje. Penjo sam i penjo i taj zadnji cug stupa solila u koji smo skrenuli bogme nije kikiriki. Kada sam stigao pred kraj i vidio kraj smjera i Jagora kako osigurava sa drva doslovno mi je pao kamen sa srca. Baš sam osjetio veliko olakšanje jer smo se izvukli iz stijene i nakon toga sam znao da više nismo u "opasnosti". Nakon toga sam absajlo do pola dužine i bacio Mateljanu uže kako bi ga osiguravali ko drugog. Ubrzo smo svi bili vani a ja sam ih od sreće htio sve izgrlit. Mrak je pao 5 minuta nakon što je Koraljka izašla iz smjera. Skupili smo stvari i krenuli na duuugi put do dolje. 2 sata smo mi klipsali po siparima i kamenim planinarskim stazama i napokon nakon 15 sati akcije stigli do polazišne točke. Osjetio se onaj pobjednički umor... i smrad tijela. :)
Drugi dan smo spavali dugo, bili smo jako ponosni sa smjer koji smo popeli i konstantno smo pričali o jučerašnjem danu. Ulovila nas je fjaka i penjanje nam apsolutno nije ni padalo na pamet. Kupali smo se u Tučepima u kojima smo spalili ramena i leđa te se okupali u hladnoj vodi. Poslje su od nas izmuzli pare u nekom fast fudu na plaži a nakon toga smo krenuli prema sportskom penjalištu u Brelima i usputu kupili još vina od dide. Stigli smo pod stijenu i napravili najbolji potez dana, rasprostrli tendu od cerade, slušali muziku iz auta i guštali na karimatima uz vino te čekali da malo sunce zađe da idemo penjati. Poslje smo penjali na tom super uređenom sportskom penjalištu dok nije pao mrak.
Zadnji dan smo pričali o tome što čemo penjati. Prvo smo mislili neki 280 metarski smjer pa smo mislili neki 200 metarski pa smo mislili neke kratke 120 metarske da bi na kraju neko reko "E ljudi meni se uopče ne penje danas." A za njime se svi jednoglasno složili. :D Sjedili smo tako i jeli doručak, slušali kronike iz Prečkog i Mateljanov životni put :) pa se lagano spremili stvari zbog kojih smo svaki dan trebali raskopati cijeli jebeni auto i ponovno sve složit natrag. Popili smo cugu u rodnom mijestu aktualnog predsjednika države i put pod noge natrag za Zagreb. Usput smo stali u Lici prije Udbine u restoranu "Ličko selo" gdje smo se izmasakrirali u roštilju i sve to za male pare. Odlično mjesto za pojest nakon Paklenice, toplo preporučamo i hvala Ani i Danijeli na vrijednom otkriću.
Jako mi je drago da smo išli zajedno na ovaj izlet, napokon da smo otišli na Biokovo i jako mi je drago radi toga, ubio bi se da smo išli opet u Paklenicu. U budućnosti se jako veselim ovakvim izletima i svi smo nabrijani na neosigurane smjerove koje bi željeli penjati što više. Zajebantska atmosfera i komunikacija je bila na neviđenoj razini i najveće pohvale odličnoj ekipi sa kojom sam putovo, penjo i životario ta 4 dana. :) Suma sumarum: hiljadu kilometri, 4 dana, 1 smjer, 2 šteke pljuga, 3 spaljena ramena, 2 ostavljena klina.