Nakon što su nam suputnici odustali od puta u Dolomite, Zoltan i ja smo se odlučili za domaću tj. velebitsku varijantu godišnjeg. U ponedjeljak poslije podne smo, bez nekog određenog plana puta, krenuli prema Alanu jer nam ništa pametnije nije padalo na pemet po onom nevremenu. Prespavali smo u domu i drugi dan se po Premužićevoj prošetali do Rossijeve kolibe i natrag, a kako se dom u međuvremenu pretrpao izletnicima i planinarima, isti smo se dan preselili na Dabrove (i putem susreli risa, čak ga uspjeli i uslikati!). Dom je bio zatvoren, ali nam se zbog jakog vjetra nije postavljao šator i odabrali smo sklonište. Vjetar se ni drugi dan nije smirivao pa smo odustali smo od penjanja i napravili kružnu planinarsku turu preko Bačić kuka, prespavali i u četvrtak se oko podneva sjurili prema Starigradu gdje su nam se pridružili Lada (AOV), Tomislav (AOŽ), Kole (POV) i Jasenka, a ostatak dana proveli na plaži.
U petak smo u dvije naveze (Lada-ja, Tomislav-Zoltan) navalili na Brahma. Prva ulazi Lada i gađa nas omanjom glondžom, ali, srećom, loše cilja :). Ja sam se fino izvukla s vođenjem trojčice koja je slijedila, Lada postavlja naredni 4b cug i ja prvu 4a dijagonalu. Po običaju, morala sam negdje krivo skrenuti i završiti na spitu od Black Magic Woman. Uspjela sam se ipak spustiti na skriveni Brahmov štand, a Lada spašava zaostali komplet. Naredna dva cuga (prije detalja) su nastavak ugodne šetnja (onaj 5a mi se čini prilično precijenjen) , a onda kreće pravo mučenje... Detalj u kaminu koji slijedi - PRESTRAŠNO! Besramno smo se navlačile na komplete i uopće mi nije jasno kako to može biti ocijenjeno s 5c?! Ladi svaka čast na postavljanju! Svi daljnji cugovi su prava milina nakon ovoga, ako izuzmemo borbu s vegetacijom. Spojile smo naredne dvije 3b dužine u jednu, iako je trenje pred kraj bilo takvo da sam štand morala improvizirati nekoliko metara ispod predviđenog. Slijede lagane 4a dužine i na kraju dva meni najljepša cuga u cijelom smjeru (oba 4b). Za cijeli smjer nam je trebalo oko 5 sati (povele smo se za Mateljanovim primjerom pa smo si priuštile nekoliko čik-pauzi). Dočekale smo Tomislava i Zoltana pa se preko Anića kuka spustili na večeru i pivu kod Dinka, a pridružili su nam se i Deda i Vedran.
Drugi dan smo se zaželjele još nečeg zahtjevnog (za naše mogućnosti) pa smo odabrale Gospodare kiše (možda zato što je i vrijeme bilo neko muljavo), Tomislav i Zoltan su odveli Koleta i Jasenku u Oprosti mi pape, a Vedran i Deda u Karamaru. Unatoč upornosti i nekoliko pokušaja prelaska 6a+ detalja u prvom cugu Gospodara, Lada i ja smo morale priznati poraz i prebaciti se na nešto lakše. Niti jedna još nije penjala Ča je draga od drage, blizu parkinga je i silazak nije dugačak (kao iz Brahma - pogotovo kad se spuštaš preko Anića kuka) i činilo nam se kao dobar ego-bust. Na drugom štandu smo nakratko pokisle i umalo nagazile na poskoka koji se skrivao u rupi nedaleko štanda u koju smo se htjele skloniti od kše. Srećom, kiša je trajala tek nekoliko minuta i stijena se odmah osušila. Kišit je opet počelo kad smo obje stigle na vrh smjera (prije onog zadnjeg 6b+ cuga, naravno) pa je za taj dan penjanje bilo gotovo.
Šećer dolazi na kraju i u nedjelju smo se odlučile za Peru u Stupu. Prvi 5c cug je glatka ploča sa sitnim grifovima i dobro sam se preznojila u njemu. Nasjedila sam se u dva detalja dok sam skupljala hrabrosti da ih prođem i zanemarim udaljenost spitova (iako je, da budem iskrena, sasvim dobro pospitano). No cug je odličan! Drugi 5c cug vodi Lada i fino ga sređuje do mjesta na kojemu bi, prema Čujinoj skici, trebao biti štand. Kako nije našla ništa što bi podsjećalo na štand, improvizirala ga je na jedinom mjestu na kojem je kraj spita pukotina dovoljno dobra da se u nju uglavi čok.Treći cug (prilično kratak) završava sa štandom u ravnini predzadnjeg štanda Karaborea (kada), oko dva metra udaljen. U stvari smo mogle spojiti drugi i treći cug. Zadnja dužina se spaja sa zadnjom iz Karaborea, ali je izlazak sa štanda u najmanju ruku neugodan. Oko metar u lijevo gore je pješčani sat koji je jedino osiguranje prije izlaska na glatku položenu ploču bez ičega (a sljedeći je spit reviše udaljen da bismo se igrale heroja) pa smo nekako prepriječile do kade i dalje po Karaboreu do vrha. Začudo, prilikom abseila ništa nije krenulo krivo (valjda zato što nisam abseilala sa Sašom, hehehe), našle se s Dedom i Vedranom u Klancima i krenuli, preko bistroa Ličko selo, za Zagreb. :)
Ovaj Pero je stvarno lijep. :)