Prošli tjedan sam se s nekolicinom velebitaša (Tea, Mia i Breza) i jednim željezničarcem (Tomislav) zaputila prema Gozd Martuljku i Bivku Za Akom (Bivak III - 1300 m n.m.) s namjerom da popnemo Jugovu grapu (500m, III+, 45/50 stupnjeva). Trebali su nam se pridružiti Jagor i Zoltan, ali su u zadnji tren odustali što zbog bolesti, što zbog posla pa smo se umjesto u dva uspjeli nekako potrpati u jedan auto.
Krenuli smo iz Zagreba u nedjelju oko 8 u jutro, a kako su nas još uvijek šamarale posljedice novogodišnjih veselica (barem neke od nas), put je trajao nešto duže no obično. Nadobudno smo ponijeli sa sobom svu silu opreme i podosta se namučili tegleći svo to željezo prema bivku. Nakon dva i pol sata uspona iz Gozd Martuljka, došli smo do bivka III i zatekli troje slovenaca koji su taman bili na odlasku. Ostavili nam ne baš zagrijan bivak, ali finu rakijicu dobrodošlice. Lokacija bivka je fantastična... Doduše, zbog šume koja ga okružuje, iz njega se ne pruža beskonačan pogled na vrhove koji ga okružuju, ali dovoljno je spustiti se u dolinu (oko 5 min hoda) i uživati u pogledu na Špikovu skupinu. U blizini je potok do kojeg nam se nije dalo hodati po vodu nego smo za čajeve i juhice topili snijeg i satima se nakon toga zabavljali vadeći borove iglice zapele među zubima.
Za pohod na Jugovu grapu ustajemo u ponedjeljak u 4 u jutro, a prema grapi krećemo u 5:40 na temperaturi zraka od -16 stupnjeva i po odličnom čvrstom snijegu uz minimalno propadanje. U samo svitanje dočepali smo se treh macesnih (1800 m n.m.) kad smo Mia i ja zaplivale u nekom minijaturnom bazenčiću ispunjenom prhkim snijegom u kojem smo se koprcale dobrih dvadesetak minuta (ako ne i više). Na ulazu u grapu snijeg je već bio lošiji, dublje se propadalo, a i okolne špalte su nas malo zabirnjavale. Snijeg je curio na sve strane, a što smo više napredovali sve se jače propadalo. Negdje na polovici grape (250 m prije izlaza) Mia, Tomislav i ja odustajemo, a Tea i Breza nastavljaju. Sat i pol nakon što smo se nas troje spustili u bivak te ga propisno zagrijali i skuhali juhicu, stižu i oni - morali su odustati 100 m prije samog izlaza zbog propadanja do brade, hladnoće i vjetra i rijeke snijega koja je curila po njima. Tugu zbog neuspjelog pokušaja osvajanja grape ublažili su nam Mia i Tomislav počastivši nas kuhanim vinom i Mozart-kuglama.
Drugi smo dan planirali kroz Amfiteatar u neku drugu grapu, ali smo očekivali iste uvjete kao i u Jugovoj pa smo odustali i spustili se do auta, popili kavicu u Kranjskoj gori i krenuli prema Mojstrani i vrtu slapova (http://lednoplezanje.com/). Srećom, otvorenje slapova je bilo tek 3.1. pa je i led bio nepotučen i idealan za guštanje, a tek je nekoliko penjača lupalo je po njima kad smo mi stigli (upad je, inače, 10 eura). Tea i Tomislav odmah kreću na neki teži smjer, a Mia, Breza i ja na nešto što smo mislili da je lakše, no prevario nas je led - izmorio me je više od onoga što sam penjala nakon tog smjera. Penjalište je otvoreno do 22:00 zahvaljujući reflektorima kojima osvjetljavaju cijelu stijenu, ali kako je time atrakcija još veća, nastala je prilična gužva. Negdje oko 19:00 odustajemo od daljnjeg penjanja i guranja s nadobudnim ledolomcima pa umorni i prebijeni (žene su sredile koljena, a muškarci čela i noseve) krećemo put Zagreba.
Sjajan izlet i predobar početak nove godine. Iako osvajanje Jugove grape ostaje za neki drugi put...
I par fotki