Dok su Davorka i Ana na Vranskom jezeru prstenovale ptice nekolicina od nas osam krenula je put Bozinog kuka na Baskim Ostarijama.
Nabrijanci Neven i Luka otisli su u nekakav 6c kojem imena ne znam. Mirna i Mateljan zavrs¡ili su u smjeru znakovitog imena "Rigoleto" da osvjeze sjecanja na svoj prvi dugi smjer u Paklenici. (Bunika - Turbo) i (Maja Krakic - ja) odabrali smo "Lazaro" smijer duzine 220 m i tezine 6a.
Prvi i treci cug postavljala je Maja, a ja sam spicio drugi i polovicu cetvrtog. Sve smo mi to lijepo odradili, a igrokaz pocinje na polovici cetvrtog cuga.
Stojim ja tako u detalju sigurno ukopcan u spit. S lijeve strane gledam u Mateljana i Mirnu koja neustrasivo jede stijenu iznad sebe. Derem se Maji kako mi ovaj detalj izgleda totalno pljuga i radim gib. Odjednom skuzim da mi desna ruka drzi odlomljeni kamen, a lijeva ruka ne drzi nista. I tako sam poletio grandioznoscu ptice Dodo.
Prvo jedan metar unazad pa jedno tri metra prema dolje gdje sam se odbio od nekakve police i jos dva metra po nekakvoj ploci na kojoj sam izveo neke od najpopularnijih Brake-Dance pokreta. Koprcam se na uzetu sjebanog zgloba i mislim si kako sam ovog trena najsjebaniji covijek na svijetu, ali tog trena se sjetim kako je Veljo nekoliko sati prije na Uckoj izrekao svoje sudbonosno "DA!" i shvatim da nije meni bas tako strasno.
Nakon mukotrpnog abseila i uz Majinu pomoc uspio sam se dovuci do livadice gdje smo se sreli s ostatkom ekipe.
Bunika i Mateljan mi pomazu u skakutanju, Turbo se nudi da me nosi na piska-lonca, Mirna mi daje kremu od arnike koja je dobra za otekline, Neven mi pomaze da udjem u auto, Luka me pita koje je ocjene bio cug u kojem sam zveknuo.
Odlazimo u Ravni Dabar gdje se ispred doma druzimo i u neko doba noci odlazimo na hrkanje. Turbo je po noci cuo nekakve zvijeri dok mi ostali nismo.
U nedjelju se budimo, Neven i Luka idu penjati "Walking Turtle" u Bacic Kuku, Mirna i Mateljan odlaze u "Altweiber sommer", a nas cetvero idemo do Gospica u bolnicu na slikanje i gipsanje noge. U bolnici smo se dobro zekali i moram priznati da je sve osoblje koje smo sretali bilo maksimalno profesionalno. Cisto ti dodje milo polomiti nogu u tom kraju.
Nakon bolnice chilanje u nekakvom kaficu i povratak prema Zagrebu. Jos se zaustavljamo u Karlovcu u Rialtu na pizzi i to bi bilo to.
Ekipa hvala vam kaj ste pomagali, a pogotovo veliko hvala Maji koja je pripremala sve abseile, nosila uzeta, cistila stazu i kojoj sam sve ovo priustio. Super je imati takve drugare. :)
Sonja ono s Veljom je bila samo literalna doskocica. Puno srece u zajednickom zivotu zeli vam ptica Dodo :)