Glavno da se klajmba by Bojana

Krenula sam dolje Mijom (AOV), Tomislavom (AOŽ) i Ercegom (AOV) u petak oko 17:00 s Mijinim dieselašom koji je pravi dar s neba u ovo recesijsko vrijeme. Prošli smo, naravno, iste putne tegobe: snijeg i bljuzga u Lici, zatvoren Sv. Rok i zastoji na cesti između G. Ploče i Sv. Roka nakon čega sam utonula u san i nemam pojma kada i kako smo se vratili na autocestu jer sam se probudila tek negdje blizu silaza za Šibenik. Do Basta smo se dokoturali nešto prije ponoći gdje se već okupilo dosta penjača, a feštanje je već naveliko trajalo uz obaveznu gitaru, đembe i veselo teturanje. Organizatori su, zbog vremenskih prilika, uspjeli dobiti dozvolu za spavanje u školu, ali kad smo vidjeli o kojem se broju ljudi radi, nas četvero smo se ipak odlučili za varijantu šatoriranja na parkingu: ugurali smo šatore pod borove između potpornog zida i parkiranih automobila i tako se donekle zaštitili od bure, a kako smo bili udaljeni od škole, imali smo savršen mir za spavanje. Jedino smo se u jutro malo pribojavali nestašnih vozača koji bi zbog mamurluka umjesto u rikverc mogli ubaciti u prvu i pritisnuti gas... Subotnje jutro nas je probudilo zavijanjem bure, žamorom i zveckanjem opreme nestrpljivih penjača s parkinga. Planirali smo penjati duge smjerove na Vrisovim glavicama, ali smo zbog jakog vjetra prvo otišli na kavicu u Bašku Vodu i narednih sat vremena kao gušteri hvatali ugodne zrake sunca na sunčanoj terasi na rivi. Uskoro je i bura jenjala dovoljno da nam se vrati penjački entuzijazam. Lada (AOV) i ja smo odabrale Bodri morning (5a, 5b, 5b) - jedan od lakših smjerova na Vrisovim glavicama, a dok smo se uspele do ulaza u smjer, ispred nas su već bila dva naveza: Mia i Tomislav, Erceg i Dukši. Prilično smo samouvjereno ušle u prvi cug, no malo me je neugodno iznenadio za jedan 5a. Cug prolazi kroz kamin i navezi ispred nas su ga prošli više špiljarski nego penjački (ne obiluje baš konkretnim grifovima), no ja sam kamin zaobišla s vanjske strane jer sam patuljak pa se nisam uspjela dovoljno uglaviti u kaminu da ga prođem špiljarski i pukla me potpuna bezidejnost kako da se provučem kroz njega. Preostala dva cuga su blago položene ploče, detalji su uglavnom na trenje, a stijena drži odlično. Cijeli je smjer pospitan vrlo štedljivo, mjestimično su kroz pješčane satove provučene gurtne i ima sjajnih pukotina za frendove tako da više spitova i nije potrebno. Negdje na pola smjera nas je opet ulovila bura i do vrha se samo pojačavala, no nije nas spriječila da se počastimo radlerom prije absajla. Već je prošlo tri sata kad smo se spustili pa smo Lada i ja odustale od daljnjeg penjanja, a i vjetar se nastavio pojačavati. Mia i Tomislav su nastavili u drugi smjer pa smo se nas dvije pridružile željezničarcima kraj auta i borile se protiv hladnoće sjajnom travaricom iz Padinog podruma. Nedjelja je bila još burnija od subote. Nevoljko smo odustali od dugih smjerova i, nakon kave u Baškoj Vodi i posjete Tonijevom grobu u Makarskoj, otišli na sportske smjerove u Smokvini. Smjerova ima prilično, uglavnom petice i šestice, tu i tamo pokoja sedmica, a otvoreno je i nekoliko projekata. Ostali bismo i dulje, ali smo se bojali da nam zbog bure opet ne zatvore tunel pa smo oko dva otišli na pizzu, pivu, ćenifu prije puta i natrag za Zagreb. Biokovo je sjajan penjački lunapark.