T. F., Dabarski kukovi, 11.06.2006.
Ovim citatom bih započeo izvještaj s izleta na Dabarske kukove prošli vikend, obzirom da se s njim poprilično dobro opisuje dotično penjalište.
Iako je vremenska prognoza za vikend bila loša, društvance u sastavu Bojana, njena kolegica špiljarka Ana, Kruno, Tihomir i ja, krenulo je u subotu ujutro iz kišnog Zagreba prema srednjem Velebitu u nadi da će se nebo smilovati i pružiti nam barem malo penjačkog užitka. Bili smo spremni riskirati da uopće ne penjemo znajući da ćemo se svejedno zabaviti na neki način, ako ništa drugo, barem planinariti po kiši, što nam nije strano :)
Obzirom na loše vrijeme u startu, nismo pretjerano žurili, nego lagano vozili starom cestom. Usput smo odlučili negdje stati na kavu, a kao najbolje mjesto se nametnuo stan mojih roditelja u Slunju što nam je bilo usput. Meni je bilo drago da vidim roditelje, a i po mom skromnom mišljenju, niti jedna kava iz aparata se ne može mjeriti s dobro kuhanom turskom kavom :)
Nakon kave i brbljanja, nastavili smo put preko Gospića i Baških Oštarija, sve do samih Dabarskih kukova. A tamo, već nekoliko sparkiranih auta penjača iz Slovenije i Francuske što je mene čak i iznenadilo. Kraj nas je prošla i kolona od nekoliko terenaca u kojima su očito bili ljudi koji vole vožnju brdskim makadamskim cestama.
Koliko se dobro sjećam, na kukove smo došli oko 13h.
Obzirom da nas je bio neparan broj, a i na Anino neiskustvo u penjanju, raspored za prvi dan je bio sljedeći: cure će penjati sportske smjerove, a Tihomir, Kruno i ja ćemo penjati duge smjerove u jednoj navezi. Pošto smo imali dvostruko uže, a Tihomir ima Tre, bilo je moguće da druga dva penjača penju simultano. Tihomir je bio navezan na oba užeta, a Kruno i ja svaki na jedno. Tihomir bi popeo dužinu, ubacio nas u Tre, a onda bi Kruno i ja krenuli s razmakom od par metara. Obzirom da je Tre samoblokirajući, Tihomir je mogao neovisno samo povlačiti oba užeta što je omogućavalo da Kruno i ja penjemo čak i različitom brzinom.
Meni se baš svidjelo takvo penjanje u troje jer je zabavno na štandovima, a sama brzina penjanja nije puno manja od brzine dvojice u navezu, za razliku od penjanja u troje kad druga dva penjača penju jedan po jedan.
Penjalište uglavnom ima uređene samo duge smjerove, ima svega 5 sportskih smjerova. Ocjene su uglavnom srednje težine i nema baš laganih smjerova. Uglavnom su to 6a i 6b.
Mi smo prvo penjali 105 m dugi "Bibl und Bubl" (5b, 5b, 5b) s tim da smo spojili prve dvije dužine. Ono što je zanimljivo da smo sva trojica ispenjali drugu varijantu dotičnog smjera :) Naime, Tihomir nije odmah skužio kud smjer ide obzirom da nakon prva dva spita smjer priječi dosta lijevo, a oprema za osiguranje se ne vidi od široke pukotine u kojoj se nalazi, pa je samo nastavio ravno :) Bilo mu je malo čudno, ali je ipak nastavio i putem postavio jedan friend. Poslije je skužio kud smjer ide pa je malo priječio i nastavio kud treba. Obzirom da je u friend bilo zakačeno Krunino uže, on je morao istim putem, ali umjesto da je onda išao lijevo na pravi smjer, Kruno je nastavio ravno gore :) Pošto sam ja imao pravu informaciju kud bi smjer otprilike trebao ići, odmah sam otišao lijevo i skužio opremu u stijeni te tako ispenjao smjer kako treba :) Koliko mi se čini, moj put je bio najlakši :) Smjer obiluje pješčanim satovima i ima dosta postavljenih užeta kroz pješčane satove što je ok jer nije trebalo svuda spitat. Jedini kao teži detalj je pri vrhu gdje jedan dio treba proći na trenje. Nema baš ni pravih stopinki niti oprimaka, ali je spit na dobrom mjestu pa ne bi trebalo biti frke :) Dolje smo išli abseilom što je išlo dosta brzo obzirom na dvostruko uže.
Odmah nakon tog smjera, otišli smo u susjedni Tempo Vulcan (5c,6a,4b,4a) dužine 120m. E tu je bilo veselo :) Prvi cug ok krene, treba se fino postaviti, paziti na ravnotežu, bla bla, dođe Tihomir blizu štanda, a onda smijeh :) Počeo je urlati od smijeha ne vjerujući kako izgleda zadnjih dva metra prije samog štanda. Položeno je, ali glatko, i treba priječiti :) Ja kad sam došao isto ostao zabezeknut :) Držiš se otvorenim dlanovima i lagano navlačiš... uhh... U jednom trenutku mi se učinilo da ću izgubiti ravnotežu, ali ipak sam se zadržao :) Tu smo počeli Pezzolatu spominjati ženskog roditelja :)
U drugom cugu ocjenu nosi jedan detalj gdje se isto kratko priječi, treba se malo popeti, a za hvatista ima samo pothvate. Treba se samo dobro postaviti i meni je frkovito bilo samo mijenjanje ruku, ali sve je prošlo ok, čak se nisam ni istrošio :) Treći cug je kao 4b, ali ima jedan detalj isto ful na trenje. uopće nije ugodno :) Isto se nemas gdje za uhvatiti, niti gdje stati, a manje je polozeno od Tobogana u Paklenici. Ovdje treba u penjačicu vjerovati više nego u Boga :) Držat će... držat će ... držat će... uhh :) Zadnje dvije dužine smo također spojili, bilo je jedva taman za 60m, morali smo se pomaknuti malo gore.
Kad smo došli na vrh, skužili smo poprilično sive oblake iz kojih poprilično curi, kako se približavaju nama :) Uopće nismo uživali u pogledu na vrhu, nego smo odmah krenuli prema dolje. Žurili samo da stignemo prije nego što nas uhvati... I tako došli do pola smjera, ja se taman upaničario, kad evo bijele zavjese velikom brzinom. Samo je počelo derati, pljuština samo takva, a vjetar na udarima zanosio, trebalo se uz stijenu priljubiti. Srećom pa sam imao šuškavac u ruksaku koji sam brzo navukao na sebe i poštedio se hladnog vjetra na mokroj koži. Kad smo se spustili, brzo smo pokupili uže i spustili se do makadamske ceste gdje su nas cure pokupile autom. U autu smo sjedili dok se pljusak nije smirio, a onda prepakirali ruksake i krenuli prema planinarskom domu.
Dom je inače nekadašnja školska zgrada i to je jedina građevina sačuvana od nekadašnjeg sela koje je raseljeno šezdesetih godina. U domu nema struje, a vodom se opskrbljuje iz bunara koji je odmah uz dom.
Tamo smo zatekli poveću grupu od četrdesetak planinara, a gostoljubivi domar odmah nas je počastio domaćom rakijom koja je nekima odmah podigla raspoloženje na viši nivo :)
Obzirom da nismo spavali u spavaonici, nego na krevetima u prostoriji za dnevni boravak, ne bih baš mogao reći da sam se naspavao, jer je skupina planinara uz gitaru ostala drečati do dva ujutro, a neki su već rano ujutro ustali i došli doručkovati. Ustali smo dosta "kasno", oko 9, a pogled kroz prozor nam nije baš obećavao penjanje. Nebo je bilo pokriveno sivim oblacima, a vjetar je luđački puhao. Nakon gruntanja što bi i kud bi, donijeli smo odluku da napravimo kružnu pješačku turu koja bi uključila uspon na najviši vrh Dabarskih kukova Bačič kuk i travom prekrivenu Visibabu.
Put nas je vodio kroz zbilja predivan krajolik: šumski putevi, u stijeni isklesani tuneli, široke travnate livade posute raznovrsnim i raznobojnim cvijećem, kukovi koji se kao kičma Velebita izdižu iz okolnih šuma...
Kako smo se približavali vrhu Bačić kuka, tako se otvarao pogled prema moru... vaauuu ! A odozgora pogled... Zbilja nisam očekivao da će pogled toliko dobar i lijep :) Nismo se mogli nadiviti pogledu, teško se odlučiti na odlazak dalje :)
Do Visibabe nismo išli standardnom rutom, nego smo odlučili izaći na proplanak prije, a onda smo nastavili preko jednog sedla gdje je bila nekakva ruševina.
Kad smo izašli na Visibabu, opet nam se otvorio pogled prema moru na jednu stranu odnosno prema kukovima i planinarskom domu na drugu stranu. Vjetar je postajao sve jači i jači pa smo se zabavljali širenjem ruku i "naslanjanjem" na njega. Toliko je jako puhao da kad si skočio u zrak, odnio bi te deset-dvadeset centimetara :) Nakon guštanja na vjetru sišli smo u zavjetrinu i zalegli na travu, a onda nakon kratkog odmora krenuli prema parkiranim autima.
U povratku smo se u Gospiću počastili dobrom klopom s roštilja, a u Karlovcu sa sladoledom.
Sve u svemu zaključili smo da su Dabarski kukovi odlično mjesto za penjanje, dugi smjerovi, odličan krajolik, a i nema previše ljudi.
Ivan Brozović