Lomeći Dabrovima Kukove

Dubioza kolektiv br. 1. u sastavu Ante, Mirko & I. odlučno je odlučila odmarširati kroz Bibl und Bubul. Točno u podne. Kao u onom klasičnom vesternu. Znam da ste nestrpljivi, no, vratimo se nakratko na začetak ove priče. Nakon slaloma kroz Risveglio sa Ninom i Zekom, u subotu uveče, dok su me Kruno i Turbo bičevali, satirali i mljeli tijekom trajanja ispita (i srećom po mene zaboravili na giljotinu), dogovorile su se sve naveze za sutradan. Tak sam ostal ružno pače koje je putem izgubilo svoj put. Te činjenice bio sam duboko nesvjestan uveče, što zbog već spomenute ispitne metode koja mi je dobrano uzdrmala osobni feng shui , a djelomice radi preko nekoliko popijenih gemišta. Već ranom zorom stigla nam nedjelja. Tako sretan, presjajan, sunčan dan. U pripremnoj fazi mesa, sira, kafe, rakije i cigara, iznenada se na horizontu pojavila varijanta da sa dvojcem Ante & Mirko odem u neku laganini varijantu smjera, opisanu od strane iskusnih matičarskih asova kao „di lajteste von dabar". Nešto prije početka naše velebne, danas već legendarne odiseje, dok Martinov ukulele igra Here Comes The Sun, Nina je diskretno namignula kako bi natrag prema metropolisu valjalo krenuti najkasnije u 15.00. Osjećaj nekad vara, nekad ne vara, a posebno je napeto kad bude u sredini. Da razbistrim osjećaje bacim tarot, pogledam karte i velim Nini da radi nužnosti našeg ranog povratka najbolje bi bilo da ne idem u stijenu. Ninin upitan pogled i nježne, gotovo majčinske riječi „Igore, pa nisi valjda ovdje došao da sjediš i piješ pivo, odi ti lijepo penjati s A&M, ak budete kasnili pričekamo te, pa nećemo te valjda ostavit ovdje", su zadnje kaj pamtim iz života prije odiseje. Odluka je pala. Nema više povratka. Naoružani do zuba, kao tri klona Gary Cooper-a, krenusmo u borbu sa vapnenačkim razbojnicima. Gledamo u potjernicu. Traže se živi ili mrtvi: Bibl und Bubl. Dužina: 105 m. Lokacija skrivanja: Kuk od korita. Napomena: Krajnje opasni 5a. Nagrada: 3 svjetle velebitske kod Mileta u domu. Oprezno se probijamo kroz gustu šumu i makiju gdje ljudska noga još kročila nije. Pred nama poskoci poput miševa bježe u rupe. Odlučimo se razdvojiti. Ante prvi kreće u izviđanje. Da ne gubimo vrijeme, Mirko brusi čokove, dok ja zbrajam dojmove. Odjednom, prestane cvrkut ptica. Znoj kaplje sa čela. Vrijeme usporava. Dišemo na smjene. Napetost u zraku probijamo kacigama. Napokon, nađemo se licem u lice sa zlikovcima. S jedne strane mi, sa druge nedvojbeno oni. Slavni Bibl und Bubl. O kako je matematika divna! Monumentalno nam postaje jasno da smo u laganoj brojčanoj prednosti, tri naprema dva, što nam daje dodatnu kuražu. Navezujemo se i juuuriš, samo naprej drugovi! Za pravdu! Treba kozmos ponovo vratiti u prvotnu ravnotežu! Ante na čelu naveze, Mirko u sredini, a ja na kraju. Za prvi cug nije nam trebalo ni sat i pol. Na štandu nedvojbeno spoznajemo da imamo posla sa izuzetno lukavim i opasnim protivnicima. Stavljaju nas na prvu kušnju, kuda dalje? Trebamo li krenuti desno preko žlijeba? Ili je ipak bolje u lijevu stranu kroz pukotinu? Možda da prvi detalj ipak tehniciramo i tako sačuvamo snagu za kasnije? I tako u nedogled. Dileme se oko nas roje ko pčele. Glasno razmišljam, ak odemo udesno, onda se uvijek možemo vratiti nalijevo! Pitanje je vrijedi li obratno? I tak, nakon nekoliko setova usaglašavanja i razmatranja raznih opcija napredovanja Ante jednoglasno odlučuje: na lijevo …, pa tek onda nadesno, … Malo, pomalo došli smo do zadnje ujedno najdelikatnije etape naše ekspedicije. Stoga sam, kao razborit čovjek, odlučio prepustiti iskusnijima da vode daljnu potjeru za Biblom i Bublom. Držim odstupnicu. Potpuno zanesen krajolikom u lotusu tehnikom ki disanja meditiram dobrih pol vure. Pritom se uspijevam organski sljubiti sa svim kukovima Vile Velbita. Spiritual unity. Iskonski zanos. Urlicht. Vreme je prestalo teći pa sam komotno mogel ponovo pročitati Majstora i Margaritu unatrag. U nedostatku ruskih klasika kratim vreme prstima premotavajući duhan u rizle, kad odjednom začujem glasove. Jeah! Dobili smo navijače! Dolaze sa svih strana. Razaznajem poznate glasove naših predivnih kolegica i preštimanih kolega matičara. Glasna podrška sa tribina dodala nam je prijeko potrebni novi vjetar u leđa. Napokon uspijemo staviti u drugu brzinu. A dalje je sve bila stvar gravitacije. Za kraj vredi spomenuti transcendentalan riječima neopisiv osjećaj kad nakon 7 sati u stijeni sa stopala skidate penjačice dok se opojni mirisi šire oko vas. A nikad nebum zapamtil i presjajnu Dee Dee koja me na dnu apsajla dočekala sa pivom i tako me spasila. Život je lijep!