Klek subotom 1

Jucer rano ujutro, Mac (Mario Ferencak, AO Velebit), Josko, Hrvoje i ja krenusmo put Ogulina. Tamo su nas toplo docekali, u Jazzbini, kavom dobrodoslice, Danko, Vedran i Vedran (GSS) te ispitali kamo idemo i sto cemo penjat. Negdje oko 9 pokret je bio prema Bjelskom pa nekih 40 minuta do doma na Kleku (Ogulinci i prije, naravno). Nakon caja i jedne do dvije ljute kojima nas je pocastio domar, krenusmo lagano prema juznoj stijeni. Danko i Vedran u Dragmanov smjer, Hrvoje i ja u Omladinku, a Josko i Mac u Glavu, vise detalja ce Josko napisat. Do ulaza u Omladinku ima nesto krasnog sipara, sto je Hrvoje preletio, a meni je islo nesto sporije. Hrvoje je odlucio spojiti prvi i drugi cug, a sam ulaz nije bio nista posebno (kasnije smo saznali da je relativno nedavno postavljen taj novi spit lijevo od originalnog ulaza, zbog skrsenih grifova na originalnom ulazu). Hrvoje je ta dva cuga ispenjao, vise po plocama nego po zlijebu. Ta prva dva cuga meni nisu bila bas lagana, bilo je svega, trebalo je strpljivo trazit i pravilno se namjestat, stijena se nije krsila, na svu srecu. Treci cug je opet vodio Hrvoje, a to je ujedno bio i najlaksi cug. Cetvrti cug se isto cinio ok, pa sam krenula kao prva po nekim plocama do pocetka grebena (bilo je par spitova), a onda samo jedan klin pri dnu grebena. Nije mi bilo jasno kud dalje, pa sam ukopcala komplet u klin. U dnu grebena nije se nis vidjelo, probala sam se popet malo lijevo, malo desno, u daljini nis ne svijetli, pa odoh ravno, po sredini. Dalje me pratilo trenje i izvlacenje strika metar-dva unaprijed da se uopce mogu micat. Nakon par metara vidjela sam bljesak u stijeni, i skuzila spit sto je izgledalo kao da je u zadnjem cugu. Dalje je bilo samo ravno dok nisam vidjela stand, a od tog trenutka skoro hodanje. Iako je to bilo lagano, trebala sam staviti koje medjuosiguranje u medjuvremenu, a nisam. Dok sam radila stand i petljala po opremi, krajickom oka vidjeh kako nesto leti dolje. Pomislila sam da je rijec o kamenu, ali je to bila moja spravica. Nisam zakopcala maticar i dok sam kopala po opremi, otvorila sam ga. Prekrasan trenutak. Vikala sam Hrvoju da mi je odletila spravica, a on je stoicki potvrdio: Vidio sam... Nadalje sam ga zihrala na poluladjarac sa sebe, i jos izvlacila strik koji se nije bas dao sve dok Hrvoje nije dosao u dno grebena. Komentar je bio da zvucim kao Mary Pierce dok igra tenis. Hrvoje je onda vodio zadnji cug koji je bio laganini i eto i mene na zadnjem standu na travici. Nakon pospremanja opreme isli smo traziti moju spravicu. Opet po onom siparu, al ovaj put puno brze. Spravica je cekala malo lijevo od samog ulaza u smjer, u grmu izmedju dvije stabljike, malo ogrebana na jednoj strani. Sva sreca da nije pala na stazu dok je netko prolazio. Kasnije su nam Ogulinci rekli da se Omladinka tako i penje, Akceva varijanta je taj 4. cug (a onaj poljoprivredni lijevo od grebena kojeg nisam skuzila, vise nitko ne penje).Na pricu o spravici, rekose da su nasli po jedan reverso i grigri u dnu juzne stijene, i da se i nakon pada spravica moze koristiti bez obzira na mikro pukotine. U domu smo pricekali Joska i Maca, i onda skupa sa Zeljeznicarcima i Ogulincima krenuli prema Ogulinu do Jazzbine na oprostajno pivo (Vukovarsko:)) Zakljucili smo da je Omladinka zbilja lijep smjer, Hrvoju lagan, meni ne bas, a rado bi ga opet isli penjat.