Za prošli vikend smo planirali ići u Julijske Alpe na Riobianco gdje se trebao održati penjački logor tri Zagrebačka AO-a: Velebita, Željezničara i Zagreb-Matice. U području ima dosta lakših smjerova pogodnih za početnike pa je plan bio da se ljude koji još nisu penjali u Alpama uvede u penjanje neosiguranih smjerova. No loša prognoza u Alpama, pogotovo u tom području pomutila je planove i u petak ujutro donešena je odluka da ne idemo.
Ljudi su se razbježali po svuda, neki u Paklenicu, neki na Dabrove, a ekipa iz našeg AO-a napaljena na Alpe odlučila otići na Okrešelj u Kamniške Alpe. Za tamo je bila dobra prognoza za subotu, a za nedjelju ujutro ok, popodne kiša. Plan je bio da u subotu penjemo, a u nedjelju ovisno o stanju na nebu, odemo na nekakvu kraću hodačku turu ili podvijemo rep i bris prema Zagrebu.
Nakon dogovora i pregovora, skupilo nas se 16, 15 ZgMatičara i jedna članica AOV. Svi smo krenuli u subotu oko 5 ujutro, skupili se oko 8 ujutro u Logarskoj dolini, nakon čega smo zajedno krenuli prema Frischaufovom domu. Gore smo se podjelili u naveze, raspodjelili opremu i dogovorili tko će što penjati.
Kad smo došli u dom, javio sam se tipu kojeg sam nazvao dan ranije za rezervaciju smještaja da potvrdim da smo došli, a on mi reče da je tu još nekoliko Velebitaša i da su dvije naveze otišle u Vzhodnu smer koju sam planirao penjati. Obzirom da su krenuli dosta rano, nadao sam se da će dovoljno odmaknuti da ne bude gužve u smjeru.
Tri naveze (Tihomir - Neno, IvanM - Vedran, Maja - ja) smo otišli u Vzhodnu smer u Maloj Rinki (IV/III 350 m), dvije naveze (Dino - Neven, Dalibor - Boris) su otišli penjati Avrikelj u Mrzloj gori (IV+, 150 m), dvije naveze (Danijela - Štern, Vedrana - Pintar) su otišli u Frenkove plošče, a Ivana i Marija su otišle hodati.
Nakon napornog tabananja, oko podneva smo došli pod ulaz u smjer. Ulaz se lako pronađe - na početku Turskog Žleba krenete ravno gore feratom po žičanim stepenicama i kad ugledate na desno poličicu sa zabijena dva klina, to je to. Prvi su krenuli Tihomir i Neno, iza njih dvojica friških IvanM i Vedran, a na kraju Maja i ja.
Smjer je dosta lagan i slijedi logičnu liniju te za orjentaciju zbilja nema problema. Na ulazu se priječi desno i onda kreće prema gore. Sve "teškoće" su samo detalji, nema nekakvog dužeg konstantno "teškog" dijela. Na nekim štandovima su zabijena po dva klina, negdje je trebalo zabiti još koji. Klinova za međuosiguranje nema baš previše, u skroz laganim dijelovima nema ništa, u težima ima skroz rijetko, ali se prije detalja uvijek nađe pokoji. Stijena je mjestimično dosta krušljiva pa treba pripaziti da se ne odvali nešto. Bilo je par nezgodnih kamenja koji su frcali oko nas, srećom samo manji su nas pogodili, Maja je dobila u kacigu i koljeno, ja u ruku i nogu, bez posljedica.
Pri kraju smjera smo se odlučili na varijantu koja ide lijevo preko ploča. No nismo išli skroz lijevo, nego smo krenuli lijevo, a onda ravno gore preko ploča. U cugu ima ponešto klinova i to je najlijepši dio smjera. Lagano, eksponirano, a sasvim ok osigurano. Od kad je krenula prva naveza do kad je stigla zadnja trebalo je oko 4.5h što je IMHO sasvim ok.
Nakon ispenjanog smjera, pokupili smo stvari i krenuli preko Turskog žleba do doma na Okrešlju. Nismo bili sigurni kakva je situacija glede snijega, ali je sve bilo ok. Prvi dio je suh, a onaj dio pod snijegom smo prošli po ferati po stijeni.
Kad smo došli u dom, svi ostali su već bili tamo. Već poprilično gladni, bacili smo se na klopu, a onda uz cugu prepričavali događaje i iskustva s današnjeg penjanja. Već od 9 sati se ekipa lagano smanjivala kako je tko odlazio na spavanje. Najuporniji su izdržali do nešto iza 23h.
Obzirom da smo dan prije ustali dosta rano i cijeli dan pičili po brdima, u nedjelju smo rado ostali malo duže spavati pa smo ustali tek oko 8 sati. Pogled u nebo nije baš ulijevao povjerenje, a šanker je dao svoje mišljenje da kiša neće prije 4 poslijepodne. Taman kad smo doručkovali i razmišljali što ćemo dalje, počela je kiša. Dolazila je u naletima, a u pauzi smo bacili partiju hekija. Shvatili smo da nema smisla ići u brda pa smo čekali dobru priliku da zbrišemo u dolinu. Nakon žestokog pljuska koji je potrajao oko pola sata, pogled u nebo nam je dao nadu da bi mogli stići prije eventualnog sljedećeg pljuska. Natovarili smo ruksake na leđa i jurnuli u dolinu prema autima. Kad smo došli dolje, čak je i sunce provirilo između oblaka.
Dva auta su otišla u nepoznatom smjeru, a dva su usput stali na cugu. Čak smo razmišljali da usput navratimo do Kotečnika, ali smo ipak odustali.
Jako mi je drago da smo otišli u Alpe i da vikend nije skroz propao obzirom na planove. Neki su prvi put penjali u Alpama i koliko sam vidio, svidjelo im se. Obzirom da je ljeto tek počelo, biti će još prilike ove godine :)
Daliborove i Moje fotke.
Turbo