Izlet na Vrsic - 30.8./1.9.2013.

petak je… bez ikakvog razloga stojim na autobusnoj stanici i čekam nešto… ili nekoga… ne znam niti sam… iz nekog razloga na sebi imam planinarski ruksak pun penjačke opreme, a nekakva kaciga, zelene boje, visi mi sa strane… odjednom, zaustavlja se crvena D-A-C-I-A sedan i djevojka vještičjeg pogleda, ispod sunčanih naočala me upita: „dečko… a gdje je prečko?“ ime joj je bilo mirna… sa velikom dozom straha pomiješanog s uzbuđenjem ulazim u crveni sedan… još jedna djevojka očiju skrivenih ispod sunčanih naočala je na suvozačkom mjestu… „ja sam nina“, kaže mi i pruži ruku… na radiju svira neka čudna ritualna muzika (hare krišna, krišna krišna, hare rama, hare hareeee), a ja se na stražnjem sjedalu osjećam kao u pulp fictionu sa ženskim travoltom i samuelom l. jacksonom… dok objašnjavam kako doći do prečkog, mirna izvodi par naglih promjena smjera iz trake u traku,.. nini je kraj lijeve ruke nekakav čekić… mislim da su ga nazvale kladivo… znojim se… stavljam kacigu na glavu i čekam prvu priliku da iskočim van i pobjegnem glavom bez obzira… u taj čas, zaustavljamo se na parkingu na kraju grada… samo 30 metara, koliko ima do najbližeg kukuruzišta, dijeli me između zatočeništva i slobode… instinktivno krenem otvarati vrata, ali vrata se ne otvaraju… autoblok za djecu je bio uključen… prokletstvo… gotov sam… mirna polako pali cigaretu, okrene prema meni i kaže: „pričekat ćemo sada 15ak minuta. to će biti dovoljno.“ dovoljno? dovoljno za što? Vrijeme prolazi sporo kao u B&B-u i neugodno iščekivanje dolazi kraju… veseli mladić, svježe istuširan, sa još neosušenom kosom, nam prilazi i pita: „e, djevojke… da li ima ne'ko cigaru?“ bio je to drug mateljan, neopjevani matičarski as koji se nakon teške ozljede polagano vraća u formu… stvari su se polagano počele slagati u mojoj glavi… možda bi se situacija mogla okrenuti u moju korist? polagano se opuštam i skidam kacigu sa glave, možda ću je ipak moći iskoristiti u bolju svrhu… možda bih se mogao priključiti ovom neobičnom trojcu s obzirom da iz nekog neobjašnjivog razloga imam svu potrebnu alpinističku opremu sa sobom? ali ne… u tom trenutku, driftajući na desnom boku, dok sa desnom rukom pridržava gitaru na suvozačkom mjestu i dok u ritmu muzike dodaje gas uletava na parking neki manijak sa renaultom… prepoznajem ga sa slika… „oprostite što kasnim…“ bio je to zeko, najbrža ruka gajnica i nepresušan izvor dobre zabave… u tom trenutku sam shvatio da sam možda suvišan i srameći se svojih prijašnjih predrasuda prema ovoj sada iznimno simpatičnoj grupici počeo sam pokunjeno skupljati svoje stvari… mirna, koja je po svemu sudeći prosvjetna djelatnica, a ne vještica kao što sam mislio, primijetila je moju promjenu raspoloženja i predložila da im se pridružim, jer se njihovom prijatelju kruni planira pridružiti neki marko, u alpinističkim krugovima poznat kao mrki, kojem nedostaje penjački partner za uspon na Veliku Mojstrovku, točnije, za smjer steber revežev dužine 500 metara, subjektivna ocjena V- … nakon brzinskog preslagivanja stvari u prtljažniku i borbe za sjedalo pokraj prozora na prostranoj zadnjoj klupi crvenog sedana, krenuli smo prema vršiču, točnije, prema koči na gozdu. prognoza za cijeli vikend je bila dobra i smiješila su nam se dva dana vrhunskog penjanja. navečer, nakon urnebesno zabavnog puta kroz sloveniju smjestili smo se u koči na gozdu gdje nas je dočekala simpatična domaćica, objasnila nam pravila ponašanja, dala nam ključ od ulaznih vrata i isprašila na terasu s obzirom da je koča nakon 22h zatvorena. prije odlaska u skupno ležišče pogostili smo se hranom koju smo donijeli sa sobom dok nam je zeko potiho svirao gitaru. nakon detaljnih priprema za smjer uz nekoliko gemišteka utonuli smo u san… nažalost, neki su imali problema sa spavanjem… ujutro, u pola doručka pojavio se kruno u svojoj bijeloj lađi, a sa njim, ivana, željka, daniel i naravno marko mrki kojem se u očima mogla pročitati sreća što je dobio mene za penjačkog partnera u kombinaciji sa neizmjernom željom za osvajanje steber reveževa… međutim, kruno je, osim dobre ekipe, sa sobom donesao i loše vijesti vezane uz nedjeljnu prognozu, dok je za subotu i dalje ostala nepromijenjena, odnosno sjajna! na vršiču smo potvrdili dogovor oko naveza, rasporedili opremu i krenuli prema velikoj mojstrovki. osim marka i mene, u steber revežev su se odlučili uputiti nina i kruno kao prva naveza. ivana i željka su nas napustile nakon prvog skretanja prema tamaru, a dok smo mi ostali krenuli prema mojstrovkama. sa staze koja je prolazila ispod sjeverne strane mojstrovki spustili smo se prema slemenu, odnosno, slemenovoj špici koje je u tom trenutku izgledalo kao neki pitomi zeleni brežuljčić koji je u potpunosti različit od dojma koji ostavlja prilikom pogleda iz doline u kranjskoj gori. nakon što smo prošli sleme, polagano smo se počeli penjati prema ulazu u smjer. sam pristup smjeru je ujedno zanimljiv i zastrašujući jer se smjeru prilazi nizom uskih eksponiranih stazica od kojih su neki dijelovi prilično nezgodni puni nestabilnog sipara. sa mirnom, mateljanom, danielom i zekom pozdravili smo se kod ulaza u debelakovu smer. nakon toga vidjeli smo ih tu i tamo dok su bili u ravnini sa nama… kasnije mi je mateljan pričao da je neki slovenac proletio u blizini njih u vjeveričjem odjelu, čuo sam da je bilo i drvenih krila, ali o tome će valjda debelakovci nešto napisati… steber revežev je nini i meni bio prvi ovako dug smjer, dok je za marka ovo vjerojatno bio mačji kašalj nakon male nemške. s obzirom da nam se pristup smjeru malo odužio, alpinist kruno je predložio da nakon prvog cuga (1. IV-/IV+) povučemo paralelku sljedeća četiri cuga (2. III, 3. II, 4. II, 5. II) i na taj način uštedimo na vremenu. za 60 minuta došli smo do 6. štanda (IV-) nakon kojeg smo se marko i ja krenuli naizmjenično mijenjati u vodstvu prateći ninu i krunu. sljedećih nekoliko cugova (7. III, 8. IV+, 9. IV-) su baš zanimljiva priprema za 10. cug (II) odnosno prečnicu do kamina (11. V-). jedan dio mi se posebno urezao u pamćenje kada sam morao preprečkati jednu od prethodno navedenih četvorki po nekoj ploči koja je jedino na sebi imala neku ljuskicu za koju sam se osigurao preko gurtne koja se opušteno vijorila i koju je držala samo težina kompleta… detalj nije bio težak ali je psihički bio dosta neugodan zbog velikog luka koji bi napravio u slučaju pada… nina i kruno su bili u blizini i rekli su mi da nastavim prečkati desno, a ja sam samo morao vjerovati da me čeka dobro hvatište ako dovoljno daleko pružim desnu ruku (a ruke su mi se oznojile čak dok ovo pišem). nakon svega ovog je za mene uslijedio najinteresantniji dio smjera (11. V-, 12. III+, 13. IV). najteži cug smjera (11. V-) kroz kamin povukao je marko, a.k.a. mrki i svaka mu čast na tome! nina i kruno su nam ostavili svoja međuosiguranja što nam je malo olakšalo prolaz kroz cug. najteži dio smjera/cuga je u biti jedan detalj koji sam proučavao minimalno 10 minuta a se sastoji od dva-tri giba (po mojoj procjeni) i pravilnog postavljanja. ostatak smjera još čine dva jako zanimljiva cuga (12. III+, 13. IV) koja prolaze kroz dugački kamin i gdje je bilo pregršt mjesta za stavljanje međuosiguranja i u ovom djelu sam bio prilično inspiriran za postavljanje frendova i turbovih trikama, što će sigurno i marko potvrditi koji se morao mučiti sa njihovim vađenjem. prije kraja 13. cuga (IV) sunce je lagano počelo tonuti za mangart i to je zaista bio nevjerojatan prizor, međutim, to je bio znak da se moramo požuriti s obzirom da su nas čekale još dvije dvojčice (14. II, 15. II). smjer je manje-više adekvatno ocijenjen, osim predzadnjeg cuga (14. II) ali meni je djelovao puno teže iako sam ga prošao kao drugi, međutim, možda mi je sumrak, odnosno slaba vidljivost poremetila prosudbu. iz smjera smo izašli sa čeonkama, a na vrhu su nas dočekali nina i kruno koji su se polagano počeli pripremali za bivakiranje u iščekivanju marka i mene. spust do vršiča je također bio jedno zanimljivo iskustvo, bez obzira na noć i ogromne količine sipara koje je trebalo prevaliti, a na parkingu su nas je strpljivo čekala skupina asova iz crvenog sedana sa početka priče… mirna, mateljan i zeko… do kada smo došli u koču većina ekipe je bila spremna za spavanje, a s obzirom da smo za nedjelju očekivali ne tako dobro vrijeme, posvetili smo se klopi uz pokoju čašicu vina koje je nekim čudom ostalo od petka… ujutro, nakon što su se svi probudili, odlučili smo se provozati do mangartskih jezera, laghi di fusine gdje smo se šetkali, naslikavali, hranili konje i radili im frizure… gozd martuljek je opet bio nezaobilazna stanica za jedan topli obrok prije povratka u zagreb, a zahvaljujući okladi između mirne i krune koja se ticala brzine njihovih limenih ljubimaca u zagrebu smo bili već oko 19:00h. u iščekivanju nekog sljedećeg izleta puno pozdrava svima, a posebno ekipi iz crvenog sedana!!! https://www.dropbox.com/sh/648awclnoflvafw/EQORadRGbI