LJAŠ 2015: Izvještaj jedne školarke

Pitala sam se kako nekome prenijeti dojmove grupe ljudi koja je prvi put penjala dužince. Pitanje ima smisla s obzirom da smo svi penjali različite smjerove, različitih težina, duljina,s različitim instruktorima, u različito doba dana (pozdrav ekipi iz " noćne smjene"), svi imamo različite predispozicije, iskustvo, snagu, izdržljivost. Kad eliminiram sve te "tehničke" detalje, ali i činjenicu da se netko muči u ocjeni 5a jednako kao netko u 6a ili 7a, onda preostane samo jedno : doživljaj. Penjanje dužinaca je usamljenički sport. S partnerom progovoriš vrlo malo riječi; nešto sitno oko pristupa, malo u ponavljanju tehnikalija pred sam uspon, a većinu vremena par rečenica iz kultnog : "Komunikacija u smjeru". Ostatak vremena si sam sa sobom i svojim mislima...često utrnutog dupeta zbog kamena na kojem sjediš ili odrvenjenih prstiju zbog penjačica. Pojam o vremenu se izgubi. Da me netko pita u bilo kojem trenutku koliko je sati, tj. koliko je vremena prošlo, ne bih ni približno znala što odgovoriti. Smjernica za vrijeme je: koliko mi se piški ili jesam li gladna. I tako sjediš na tom štandu (sretan ako je poveći, nesretan ako je uzak i krušljiv), naćuljenih ušiju spreman primit komandu " Puuustii osiguraaaanjeeee" (moliš boga da ti je partner mutirao kroz život pa ga čuješ jasno i glasno). Gledaš oko sebe u ogromno prostranstvo; pokušavaš jednim pogledom upit svu tu masu brda oko sebe, osjetiš strahopoštovanje kad shvatiš koliko si malen i nebitan u svemu tome...Povremeno, iz nedefiniranog smjera, dopiru povici drugih naveza. To izmami osmijeh na lice. Pitaš se jel' se i oni osjećaju isto. Jesam li spomenula i eshatološka pitanja koja se javljaju u trenutku najveće boli na nožnim prstima (ili u koljenu ako imate problema s njima): tko sam ja, čemu stremim i koji k**** mi ovo treba u životu?! Dvojba traje svega par sekundi jer ti pogled oko tebe daje sve odgovore na pitanja koja te muče. Penjanje je različito nego u sportskim smjerovima. Neovisno o težini ocjene, cijeli koncept dužinca je jednostavno zahtjevniji: žulja te ruksak na leđima, žulja te misao hoće li ti ispast tenisice, u pola smjera planiraš kupit manji ruksak i drugi put nosit manje stvari ili jednostavno bacit one dvije banane koje su siiiiigurnooo ključne u težini, a onda se na nekom štandu ohladiš i proklinješ trenutak kada si flis ostavio u autu... Uglavnom, logistika je zahtjevnija, odgovornost prema puno detalja veća. E, ali proporcionalno tome je veći i gušt. Kaže u jednoj pjesmi: " I znaj, neće biti ironije za kraj". E pa nije tako. Naime, spust nakon ispenjanog smjera zna bit teži nego sam uspon (pristup + penjanje). Kad na nezgodan teren dodate umor i manjak koncentracije ili neku boljku koja vas muči, silazak je sve osim gušt. Nije kraj dok nije gotovo i zato uistinu ne treba podcijeniti silazak. E da, sigurno se pitate tko je prijatelj iz naslova. Heh.. to je netko tko vam u tim trenucima daje najveću radost, utjehu, sreću i veselje. Evo Vam ga na fotografiji, ujedno i jedinoj koju ću stavit. Koliko god u svemu drugome u životu vrijedi ona da slika govori tisuću riječi, za doživjeti penjanje dužinca ćete ipak morati potegnut u brdo. Da stavim tisuću fotografija, ne bih vam prenijela jedan posto osjećaja užitka i sreće koje vas prožmu. I jedna interna za kraj: Turbo je raskrinkan. :-))