Passo ovaj, passo onaj...

Pozdrav! Eto, natjerali me da napišem izvještaj...svoj prvi ikad valjda :) Krenula sam da ću samo napisati koje smjerove smo popele i nešto malo tehničkih detalja o svakom u slučaju da netko bude htio ić neš od toga penjati, a ispala je čitava litanija, pa evo kom se da nek čita, nemre bit duže od Turbovih izvještaja :))) Slike... Evo, dakle, "kratki" osvrt na to kaj smo mi (Lada, Mirna i ja) penjale u Dolomitima od 1.8.-12.8.2015. Ukupno popele 5 i pol super smjerova, obišle Dolomite uzduž i poprijeko, prošle barem 10 passoa, neke i više puta :))) 1. smjer: Moiazza, Torre Jolanda - Via del Topo IV+, 300m Kreće se sa Passo Duran dolje blizu Civette, Moiazza je brdo "naslonjeno" na Civettu i ima čuda za penjati, topla preporuka, ima i zaseban vodič koji se malo teže nađe, ali ima ga Pristup do Torre Jolanda je oko sat i pol, sat i četrspet, prva dva "službena" cuga (II-III) smo odsolirale misleć da je to ta jedna pristupna jedinica, ali nam je odmah bilo "malo" sumnjivo, mislile smo si: ak je ovo jedinica, kakav je onda IV+!!! Nije bilo niš preteško, ali jedinica sigurno nije! :D :D Nakon toga se dolazi do velike police di kreće smjer na ulazu kojeg i piše "via topo" tako da se nemre fulat. Smjer je lijep, uglavnom kompaktna stijena, ima svašta za osigurati se (frendovi, pješčani satovi). U ključnom detalju ima dva klina, nakon toga je malo krušljivo pa treba paziti, ali okej je. Na prvih nekoliko štandova su ljepljene alke, a u samom smjeru se može naći i poneka zamkica. Silaz je beskonačni sipar i kad smo već mislile kako smo neš fulale i kako ćemo izaći na drugu stranu brda i morati auto-stopati do passo durana, sišle smo s prokletog sipara i ušle u lijepu idiličnu šumicu s borovnicama i potočićima koja nas je odvela laganom stazicom do auta. U rifugiu San Sebastian na Passo Duranu smo obavile tuširanje za 3,5 eura (što se kasnije pokazalo kao fakat jeftino, a dobiješ vlastitu čistu kupaonicu!), izbacile stvari vani po zidiću ko pravi cigići i izležavale se na ležaljkama na suncu uz zasluženu kavu/pivu/sok! 2. smjer: Moiazza, Scalet delle Masenade - Il Bombo, V, cca 200m Pristup: prvo cca 45 minuta do rifugio Carestiata, pa od njega još nekih 30 minuta do sektora Scalet delle Masenade više-manje po izohipsi, sve skupa dosta lagan pristup, ali malo duže traje Prvotni plan je bio jedan drugi smjer (Via Aldebaran, V), od kojeg smo odustale jer je bio nekako prekršljiv i bez nekih mogućnosti za osiguravanje (barem u tom donjem dijelu) pa sam se ja malo ukakila, otpenjala i pokupila osiguranja, pa smo otišle u back-up smjer Via Orione koji isto nije bio neka sreća, opet otpenjavanje, da bi na kraju završile u Il Bombu koji je bio u tom kvartu i kojeg je Lada već penjala prije koju godinu i znala je da je lijep i kompaktan, pa smo odlučile, iako je već bilo dost kasno, popeti ga i iskoristiti tada još lijepi dan! Smjer je divan, baš je bombica, kompaktan, ima i ponešto klinova, zamkica, hrpa pješčanih satova. U ključnoj dužini, koja zahtijeva vrlo konkretno penanje (čak bi mu dodala i plus), ima 3 ili 4 klina, onak baš lijepo na gusto, tam di trebaju biti. Kad smo došle na vrh, taman je počelo grmiti oko nas pa smo se sjurile dolje do tog prvog rifugia i tada se nebo otvorilo i počelo je lijevati kao da nikad neće stati! Sjele smo unutra, popile pivicu, odigrale partiju čovječe ne ljuti se i već je lagano počeo padati mrak pa smo odlučile da ćemo nastaviti sa silaskom do passo durana po kiši koja se do tada ipak malo smanjila. Ostale bi spavati u tom gornjem rifugiu, ali nismo imale ni centa! Nakon toga, svaki put smo nosile novce u smjerove! :)) Kako smo prije odlaska u brdo, u cigići-stilu ostavile šator, mokar od vlage, da nam se suši vani na parkingu prebačen preko twinga (nije bila prognozirana kiša taj dan!), kad smo sišle dolje, skužile smo da nemamo di spavati i da smo potpuno mokre i da je sve mokro i odlučile spavati u jednom od rifugia na passo duranu za 18 eura (snižena cijena, inače je 20 samo spavanje). Drugi dan rest day, spavanje čak do 9, sušenje opreme, tuširaje, pranje odjeće i izležavanje na suncu. Malo ti treba za sreću kad spavaš na divljaka u konzum-šatoru :D 3. smjer: Gusela del Nuvolau - Via Dallago, V, 200m Nakon Moiazze preselile smo na Passo Giau u području Cortine. Pristup do smjera nije nešto zahtjevan, smjer je jako lijep, jedan prolaz mu je ocjene V, gdje ima jedan klin i može se postaviti još frend u pukotinu. Nije nimalo teško, ali je malo eksponirano pa te stisne malo :))) Jako lijepo. Nastavak je jako lijepo penjanje po lijepim kompaktnim pločama sa pječšanima satovima, a i frendovi se mogu uvaliti. Gore je lagani dio, ima i sipara, orijentacija zahtijeva malo više pažnje. Nakon (ja mislim) 4. cuga treba se razvezati i nekih 30-40 metara hodati dok se ne dođe do nekakvog izrazitog žlijeba/kamina koji se prepozna jer je komad užeta na štandu u pješčanom satu i otud se kreće dalje. Skica se više ne može baš slijepo pratiti, ali uz malo zdravog razuma, nađeš kam treba ići, a i poneku gurtnicu koja ti kaže da si na dobrom putu :) Izlaz iz smjera je prepresuper! Prava nagrada! S druge strane puca pogled na Tofanu i Cinque Torri, koji izgledaju jako malički, na Cortinu i ostala brda! Silaz je malo čudan, prvo kreneš stazom prema Cinque Torri pa si msiliš da nas ne bi put tamo odveo, ali ima staza koja se odvaja i vodi prema kratkoj ferati koju prođeš i onda po planinarskoj stazi dalje. Ima dosta silaza, isto je malo beskonačan, ali je po stazi pa nije težak. 4. smjer Pale di San Martino, Tognazza - Via Flower Power, 6b, cca 250m Nedavno smo čule ja i Lada da u Dolomitima ima neka granitna stijena (!) pa nas je to jako zaintrigiralo obzirom da smo obje nedavno skužile kak nam je granit super, a u tom trenutku smo već znale da vjerojatno ne idemo u Albignu pa kao ajmo vidjet šta je to. Još su nam neki njeni frendovi koje smo sreli u Cortini rekli kako su penjali taj neki zaspitani Flower Power, ali da nije lagan, skoro nitko od njih ga nije prošao slobodno. Al nema veze, budemo se i mi navukle ako bude trebalo. I tako se mi preselile na Passo Rolle u području Pale di San Martino. Kupile Manolov fora vodič u trgovinici sa suvenirima na passou i našle smjer. Dakle, ne radi se o granitu, nego o porfiru, ja sam našla da je to vulkanska stijena slična granitu. Fora je! Jako. Nekakva roskasta stijena sa nekim mahovinama u žutoj i crnoj boji. Uglavnom, u vodiču piše da je izvrsno zaspitan smjer pa nismo nosile svu opremu, uzele smo nešto frendova i gurtni. Prvi cug okej, drugi smo već fulale i otišle u neosigurani smjer. Nije baš TAKO dobro pospitano kad smo uspjele fulati! :)) Srećom, neki simpa stariji talijanski par koji je penjao pokraj, nas je uputio na pravi put pa smo samo trebale poprečkati do pravog štanda. Dalje nam se činilo okej i zaista je bilo dobro pospitano, neki 6a od 35 metara. Cug je bio konstantan i tvrd od početka do kraja, ploča i trenje. Lijepo penjanje, ali u novim penjačicama, na +40 (tako se barem nama činilo) crkle smo! Ak je 6a ovak težak, kakvi su onda 6b-ovi koji slijede?! Niš, idemo absajlat. 5. smjer Pale di San Martino, Punta della Disperazione - Via Timillero-Secco, IV+, 270m Usprkos imenu sektora, "Vrh očaja", smjer je bio predivan! Jedan od najljepših koje smo penjale. Ima pristupa dva sata ziher, ali kad kreneš penjati zaboraviš na sve to. Presuper stijena, vrlo kompaktna, nisam primila ni kamenčić koji bi se mogao odvaliti, sa milijon mogućnosti za osiguravanje, pukotine za frendove, pješčanih satova ko u priči! Možeš na svakom metru nešto postaviti. Uživancija!!! Malo je u drugoj dužini zeznuta orijentacija pa smo odlučile slijediti neke Nijemce koje smo upoznale na pristutpu i koji su penjali smjer odmah do. Taj cug još danas ne znamo jel bio naš smjer ili njihov, ali poslije smo sigurno bile na pravom putu. Smjer je toliko super da mi je jedina zamjerka bila što nije bio teži! Ili što barem "teškoće" u njemu nisu bile konstantnije! :))) 6. smjer Lagazuoi Piccolo, zapadna stijena, Il Trapezio - Via M. Speziale, V+, 300m O ovom smjeru mi je Lada pričala još kad smo bile na godišnjem u 6.mjesecu, kako je čula da je predivan, kako ga hvale i oduvijek je htjela to ić penjati, čak smo bile i ušle u njega tada, ali smo brzo odustale jer ni jedna nije bila upenjana u klasike, pogotovo ja! Sad smo se vratile i bile smo spremne :D :D Pristupa ima tipa 20 minuta od parkinga, smjer nije teško naći, dobra skica je u vodiču "Arrampicare a Cortina d'Ampezzo e dintorni - le vie piu belle" (imamo ga u bazi pdf-ova). Druga dužina smjera (ako krećeš sa police, a ne skroz odozdola) je jedna od najljepših što sam penjala u dugim smjerovima! Crna crna stijena izrondana od vode, kompaktna da kompaktnija ne može biti, ful vertikalna, čak sa nekim malim previsićima, ali koje možeš i zaobići iako ni ne trebaš jer su dobri hvatovi, pješčanih satova ima toliko da se za jednog držiš, na drugom stojiš, a u treći guraš kevlar ili gurtnu :))) I tak cijelom dužinom!! Presuper penjanje, konkretno, nije baš skroz trivijalno, treba se lijepo postavljati, baš ono...jako lijepo!!!! Pričali su nam o toj dužini kak je lijepa pa smo se ja i Lada skoro potukle koja će voditi tu dužinu :)))) Prepustila sam joj jer je ipak ona predložila smjer :)) Mene su zato dočekale gornje petice koje su isto lijepe, ali ni do koljena ovoj prvoj :) Srednji dio smjera je malo bezveze, ima jedna ružna dužina, krušljiva, sa siparom, ali okej, poslije te čeka opet lijepo penjanje pa odradiš to. Inače iz smjera se može izaći već nakon pete dužine (ili šeste, ovisno kak brojiš), ali mi smo odlučile ići do kraja i nije nam bilo žao! Gornje petice su malo teže od one donje, rekla bih, a možda je to samo stvar perspektive jer sam to išla ko prva. Prvi V+ ima taj neki detalj, treba se prijeći preko nekog brida, ali ima dva klina i ak se fino postaviš, nije uopće teško, samo je malo eksponirano. Nakon toga slijedi proćelava, lagano položena ploča na kojoj baš ne možeš postaviti međuosiguranja, treba se prečkati ukoso prema gore po toj ploči, a baš sami detalj, rekla bih isto V+, traje par metara gdje su ti noge na trenje, a za ruke nema baš neš konkretno, neke ljuskice...i još je tu taj faktor (ne)osiguranja :))) Uspjela sam ipak naći još jedan klin nakon mnogo metara, mojoj sreći nije bilo kraja, a uspjela sam usred te ploče uvaliti i manjeg frenda u neku rupu koja se tamo našla. Dužina je više psihički, nego fizički zahtjevna. Napomena: ne gledati iza sebe gdje je zadnje osiguranje!!! :)))) Nakon toga još jedna bolderaška prevjesna petica sa dobrim grifovima, zatim još malo laganog kamina/žlijeba i vani si! Opet pogled puca na pol Dolomita! Silaz je bio, khm...izazovan :D Dobro je što je označen čovuljcima, ali ima malo otpenjavanja pa je malo skeri na tih par skokića, ali okej, evo nas, žive smo. :) Maja