Izvještaj sa Dolomita za one manje iskusne iz perspektive početnika odnosno tek završene alpinističke ljetne škole (Zekine škole) ;)

Od tri dana penjali smo dva dana (treći dan smo Ivan i ja odlučili šetati što je ispalo odlično budući da je bilo grmljavinsko nevrijeme, tako da smo samo dobro pokisli). Naveza je bila slijedeća: Luka Miloš, Ivan Ivek i ja...ne nužno tim redoslijedom ;) Budući da Ivek i ja nemamo dugu penjačku karijeru Luka je bio naš Number one iako smo kasnije i mi uletili sa ponekim vodećim cugom. U svakom slučaju, moram se ovako javno zahvaliti Luki što nas je vodio i što je bio pravi drugar. 1. Dan: Torre di Falzarego - Torre Piccola IV+, 150m (vodič: Classic Dolomite Climbs 1999) Pristup je nekih 40ak minuta po uređenom putu. Koliko se sjećam nije bilo nekih detalja...smjer je osiguran klinovima, a štandovi su uređeni. Spuštanje je sa sjeverne strane absailom (ima čak dvije alke) po okomitoj stijeni (što je meni bilo prekrasno), nakon čega ima malo odpenjavanja dok se ne stigne na označeni put. Na ovom smjeru (nakon prvog cuga) je Ivek izgubio jedan talky-walky, nakon drugog Smud. Sada imamo dva talky-walky uređaja koji se ne mogu upariti. Ako netko ima sličnu situaciju, neka se javi :) Rado bih podijelila više detalja sa vama vezano za ovaj smjer ali se zaista skoro ničeg ne sjećam. 2. Dan: Passo Sella - First Sella tower - Steger/Holzner IV+, 190m (vodič: Classic Dolomite Climbs 1999) Pristup je nekih 20ak min od parkirališta ako uspijete naći mjesto kao mi :) Smjer je dosta popularan tako da uvijek ima ljudi. Mi smo skoro bili prva naveza ali nismo točno znali gdje je ulaz u smjer, tako da su nas pretekli Talijani sa domaćim vodičem. Bile su 2 naveze ispred nas, mi, pa naveza Španjolaca iza nas. Prvo se mora proći stijena koja podsjeća na lokomotivu i nakon nje se sa lijeve (zapadne strane) dolazi do First Sella Tower. Inače je moguće penjati 3 stupa za redom ili odvojeno, a mi smo se zbog kompliciranog spuštanja sa drugog tornja odlučili popeti samo prvi. Tri tornja ukupno čine 400m što smo procijenili da bi bilo previše (trebalo bi nam puno vremena). Ovog se smjera dobro sjećam. :) Prvi cug je bio trojka i to baš prava trojka, bez iznenađenja i lagano ugrijavanje kojeg je vodio Ivan. Budući da su neki Talijani bili ispred nas, uštandali su se na mjestu koji nije bio štand, tako da smo prvi cug prepolovili na pola. Obratiti pažnju na dužinu potrošenog užeta jer je taj cug dugačak 50m. Drugi cug je bio -IV koji ide kroz kamin (držali smo se lijeve strane, iako su neki Španjolci paralelno išli na desnu stranu-isto kamin) i tek sada po slici vidim da su nacrtana oba. Ugl, ako se ide na lijevo, nakon kamina ima još neko vrijeme malo penjanja i dolazi se na policu. Luka se tu uštandao na nekoj gondži (budući da su Talijani bili na uređenom štandu) i nakon što smo Ivan i ja došli, smo se prebacili na uređeni štand (koji se nalazi desno) tako što smo hodali po polici i preskočili rupetinu. Treći cug sam vodila ja (IV-), do prvog klina bilo je nekih 2-2,5m, i bilo mi je teško ali sam uspjela. Nakon njega, dolazi se na policu, pa je onda neki mali prevjes nakon kojeg je klin. Taj prevjes zaista ima mjesta za primiti se i mnogi bi uživali u njemu, ja sam malo manje uživala ali poanta je ta da sam ga ipak prešla. Nakon previjesa se treba držati lijeve strane (ja sam krenula ravno i došla sam na još jednu policu nakon koje nisam mogla ni lijevo ni desno jer su bili veliki procjepi sa strane, a ravno je bila ćelava prevjesna ploča), gdje se zaista lako može doći do klina i kasnije do štanda. Budući da sam previše otišla ravno i gore, morala sam se spustiti da bih se prebacila na lijevu stijenu (sva sreća da je iskusan Talijan bio na vrhu koji me uputio na lijevo!). I zadnji cug IV+ ima (po meni) dva detalja, prvi - mora se prečkati preko neke eksponirane gondže (a ispod provalijaaaaaa), nakon nje proći kamin koji ima neke zaobljene zaglavljene kamene i da nisam bila druga, ne bih ga mogla popeti kao prva. Za detalje obratite se Don Luki :) Na vrhu knjiga dojmova :P upisali se sa napomenom - Matica! :) i polako počeli spuštati prema dolje na istočnu stranu, hoda se po stazici, nakon čega se prelazi na drugu stijenu, ima malo odpenjavanja (na nekim mjestima je bilo čak i opasno), a onda slijedi absail. Skupilo se ekipe sa različitih smjerova, ali nas su naši španjolci počastili njihovim složenim absailom tako da smo se lako i brzo spustili dolje. Slijedi još malo hodanja nekih 15ak minuta po skoro ravnom putu do auta. Nekako mi se čini da sam tek sada u potpunosti uspjela doživiti te planine i prostranstvo na način na koji nisam znala da je moguć. U trenutku kada sam sjedila na stijeni visoko gore nije postojalo ništa osim trenutka -sada i ovdje- potpuno spajanje sa univerzumom do te mjere da sam doslovce osjetila ono beskrajno širenje iznutra - čista sreća i radost. Naravno, i ponosna na sebe zbog pobjeđene prevjesne stijene i ostalih detalja u smjeru. Eto, toliko od mene. Pozdrav, Adriana