500 hudicev (ih metara)...

U subotu smo Kruno, Ivana i ja popeli Hudičev steber na Prisojniku. Kada se čitaju izvještaji od ranijih naveza ispada da zbilja ima nešto hudičevo u tom smjeru. Jedni spavaju u stijeni, druge vadi helikopter, treći lutaju... Nama je trebalo uzmi oduzmi 9 sati ponešto nekoncentriranog penjanja ali nekakvih ozbiljnih poteškoća nismo imali... Smjer je u biti za preporučiti, ima ne baš lijepih, izrazito krušljivih dijelova, ali i nevjerojatno kompaktne stijene i pruža zbilja raznoliko penjanje u prekrasnom ambijentu. Dakle... Pokret u subotu ujutro u školskih 10 do 6 uz klasično šta je meni ovo trebalo?!?! dizanje iz kreveta i pod smjerom smo "već" u 10. Ima kojih 1,5h pristupa od Koče na Gozdu po Hanzovoj poti. Ulaz u smjer se nemre fulat - nalazi se iznad mjesta gdje Hanzova pot preči snežišče odnosno sada je to melišče. Prekrasan je taj slovenski jezik... Prvi dio smjera, a može ga se ugrubo podjelit u tri komada, je prekrasan. Počinje cugom kroz super kompaktnu ploču, nastavlja se sa dva malo položenija cuga kroz nešto razlomljeniju stijenu te dolazi do prve petice. Pravi bombon. Kruno je toliko guštao da je uspio sa 60 metarskim štrikom spojiti sljedeća dva cuga u jedan, ukupne dužine 100m (po skici koju smo imali)?! Pravi as... :) Dolazi se do drugog djela smjera, kojeg karakterizira postupno sve lošija stijena gradacije od loše do katastrofalno loše... Krš i lom sljedeća tri cuga po skici, a mislim četiri po tome kako smo mi penjali. Prvo desno usmjerena zajeda pa lijevo usmjerena zajeda koja je na početku plitka pa sve dublja da bi na kraju više ličila na kamin. Slijedi najkrušljiviji cug smjera... Kruno nije sretan, mislim da sam čak čuo i slovensku legendarnu: tristo hudičev!!! :) Čovjek koji radi 100m cugove sada je uspio povući kojih 30 prije nego je sretno štandao u nekakvoj dubokoj niši. Ispalo je jako dobro, jer ja sam uspio u sljedećem cugu, praktički na pogled, iščupat kakvih 100 kila stjenčine. Pošteno sam se oznojio od pomisli što bi se desilo da nas je pratila kakva naveza... Nisam to doživio ali po riječima Ivane i Krune kada se takva stijena kotrlja nizbrdo, smrdi po paljevini... Užas... Nakon sljedećeg cuga Ivana nas dovodi na vrh manjeg stupa (glave) s kojeg je moguć silazak na Hanzovu ili nastavak po zadnjoj trećini smjera. Nakon kratkog vijećanja odlučujemo se nastaviti... Ispravna odluka, jer penjanje postaje prekrasno... Prvo lagana šetnja do sistema polica u obliku znaka < vidljivog iz doline, kojeg sječe prekrasan cug u obliku ploče s pukotinom, druga petica smjera. Ulazi se u kamin, koji je na početku širok, ali se sužuje... U jednom trenutku postaje toliko uzak da je problem okrenuti se s ruksakom na leđima. Kamin zatvara uglavljeno kamenje i izgleda kao da je prolaz nemoguć međutim iznenađujuće lako prolazi se po desnoj strani i dolazi se do zadnjeg cuga smjera. Ne nastavljamo po kaminu, već izlazimo lijevo prema bridu stupa. Stjena postaje paklenički hudički dobra i toliko je užitak penjati da nam je skoro žao što je smjeru kraj ( bilo bi nam žao da nam nije preostalo kojih dva sata spusta )... Poznati preduh nismo našli... :( Iz smjera izlazimo oko 19 sati i krećemo sa spustom. Prvo trčečim korakom pa sve sporije i umornije do Koče na Gozdu dolazimo oko pola 10... U koči susrećemo ekipu željezničaraca koji su taj dan hvatali sunce, a uhvatili vjetar koji ih je pošteno napuhao. Naš odabir smjera u hladu uopće nije bio loš jer bili smo u zavjetrini... U Zagreb stižemo oko pola 1... U smjeru nismo pjevali pa nemam linkova na jutjub... Ovdje vam je austrijska skica po kojoj smo penjali ( ima grešaka - dužine 4. i 5. cuga, obilazak drugog uglavljenog kamena u kaminu je lakši s desna, a ne s ljeva kako je na skici skicirano ). A tu izvještaj slovenske naveze koji je bio od velike pomoći: http://www.gore-ljudje.net/novosti/80125/ Pozdrav, Marko