Rio Bianco Direttissima

Unatoč nemogućnosti pronalaska jos dvoje istomišljenika za ovaj vikend, uputile se Lada i ja u Rio Bianco, a cilj nam je bio glasovita Direttissima. Ja nisam nikad bila u Riu, samo sam čula strašne priče o groznom pristupu i lijepe priče o divnim smjerovima... Kak sam htjela to popeti ovo ljeto dok još vrijeme dopušta, neko vrijeme sam se psihički pripremala na taj pristup. Pomno sam isplanirala šta ću od stvari nositi gore, ali svejedno je backpack imao ​oko 100 kila. Toliko mi je bio težak da sam se u jednom trenutku na pristupu samo prevrnula. Dovoljno je samo malkice izgubiti ravnotežu i nema više povratka! Enivej, na parking smo stigle u petak oko 23h, prespavale u šatoru, ujutro doručak, prepakiravanje i sve ostale radnje i ajmo gore. Do Brunnerice nam je trebalo oko sat vremena, meni i desetak minuta duže...naporno sa svim tim stvarima, ali dobro sam to podnijela, valjda zbog silnih psihičkih priprema. Tamo se opet prepakirale, napunile vode na izvoru i nakon odmora krenule prema Cima delle cenge. ​Staza kreće sa desne strane kuće, uz izvor, a nakon nekoliko metara na stijeni će biti oznaka za Vetta bella (Lepa glava). ​ Sad je već bilo i prilično vruće na suncu, a tu se ​i počelo kužiti da je ovaj prethodni pristup ipak uzeo svoj danak u obliku umora pa smo do smjera tabanale jos sat i po. Ušle u smjer u podne. Smjer se vidi izdaleka, nemre se fulat crni autoput posred stijene! ​ Ja sam krenula u prvu dužinu ocjene IV i iznenadila se oskudnošću mogućnosti za postavljanje međuosiguranja. Mislim da sam u cijelom 60-metarskom cugu postavila svega dva-tri​frenda i jedan pješčani sat. ​ ​ Fora je kaj se treba proći kroz jedno veliko okno, ali je taj dio malo krušljiv, a zadnje osiguranje mi je 15m niže. Uspjela sam zgurati frenda u pukotinu s desne strane i uz oprez, prošla sam bez problema. Druga dužina je IV+ ili V-, ko će ga znat, u svakom vodiču je drugačije, a ja bi mu dala V-. Uglavnom, ta i iduća (IV) dužina su ono zbog čega morate ić penjat Direttissimu! Presuper crna kompaktna stijena, sa gomilom pješčanih satova i pokojim klinom. Obje dužine imaju po 50-55 metara i fakat su užitak od početka do kraja. Iduća kaoti dvojka-trojka je malo teža od toga. Ništa prestrašno, ali malo se iznenadiš kad očekuješ dvojku ili trojku, a završiš u IV-orci. ​​ Tu je Lada pokušala spojiti dva cuga, ali nije išlo pa je štandaLa na nekom ogromnom pješčanom, a ja sam onda potegla još par metara do štanda sa hrpom gurtni oko golemog špica. Kako smo ranije u smjeru srele Slovenca i Slovenku kako absajlaju po smjeru, odlučile smo da je postalo već prilično kasno, oblačno i hladno, i da ćemo preskočiti posljednju dvojku i da ćemo i mi ​absajlati dolje. Svi štandovi su na policama i uređeni su gurtnama ili klinovima, na svakom ima alka-bežanec i može se absajlat sa halfovima. Potrebna su 4 absajla pune dužine halfova do dna smjera. Štrik nam nigdje nije zapeo, to je bila milina! Još nas je čekao dugačak silaz do Brunnerice, a kako su nam tu noge već bile mlitave od umora, padalo se na sve strane. Ipak, žive smo došle do dolje, oko 18:30, ako se ne varam, zapalile vatricu, skuhale si fini mini juhice koje su nam u tom trenutku bile apsolutni gurmanski doživljaj, otvorile si po buteljicu vina i nazdravljale do duboko u noć kad smo išle spavat oko 23h. Kako je kuća bila zaključana i nikog nije bilo osim nas dvije, jedne talijanke i njene pudlice, spavale smo sa strane ispod nadstrešnice. Sutradan smo kao trebale ić do bivka Gorizia i penjat još nešto u tom kvartu, ali s obzirom da smo obje bile potrgane od prethodnog dana, samo smo nastavile spavati do čitavih 8h. Laganini kafica, doručak, uživanje na suncu... Po vrhovima oko nas su se kačili tmurni oblaci pa je naša odluka o ne penjanju taj dan bila skroz okej. Opet tovarenje stvari na leđa i kotrljanje do parkinga. Fotke !