VHT - Veliki Hrvatski Tjedan

VHT je ponudio podosta novih penjačkih izazova. Zeko je tražio partnera za prvi vikend i Paklenicu. Ja sam spremno uskočila. Inicijalni plan razbio je na nogometnoj tekmi Luka Tambača koji nas je preusmjerio na Anića Kuk, odnosno jedan od klasika, Mosoraša. Raspitujemo se oko smjera i potvrđujemo plan da se ide u Mosoraša. Pokret je bio u subotu,u laganih deset, Nisa, Saša, Zeko i ja uputili smo se lagano prema moru bez ikakvih pritisaka i stresa. Inicijalni plan za subotu bio je plaža, ali Zeku i mene su svrbili dlanovi i odlučili smo se zagrijati u Doktor Frankenstiin koji smo riješili bez većih problema. Nakon toga pridružujemo se Nini i Saši u Dinku na večeri, pivici te kreću pripreme za veliki dan. Svi se držimo plana, pa odrađujemo doručak, brzu kavu kod Dinka, Nina i Saša odabiru Barba Antin, a Zeko i ja krećemo put Anića kuka i Mosoraša. S obzirom na moju i ne tako dobu kondiciju došla sam u iznenađujuće dobrom stanju pod smjer. Malo smo se rekuperali i krenusmo u smjer. Zeki sam prepustila čast da povede smjer, racionalizirajući to s njegovim iskustvom, a u stvari nisam imala „cojones” da uđem u Anića kuk prva. Zeko je hrabro potegnuo prvi cug, i nakon što sam ja ušla u njega potvrdila sam sama sebi zašto je respekt prema Anića kuku tu. Drugi cug (moj prvi) imao je za lajt motiv „4b my ass“, ali sam se uspješno poborila s njime. Prva dva cuga su bila malo prošarana crnim mislima i psihozom, prvo matičar koji je spomen na poginulog penjača, onda svijeće za istog, a u drugom cugu su me pratili tragovi krvi. Ali nakon što sam došla do tog štanda smirila sam se i stvari su sjele na svoje mjesto i tu je pravo penjanje počelo. Zeko i ja smo se izmjenjivali, ja sam se igrala s postavljenjem međuosiguranja gdje god sam stigla i polagano smo rješavali cugove i tako smo prešli prečnicu i došli pod ključni cug. Zeko je hrabro ušao u njega, došao je do pukotina/ploča dijela zaključio da je dobro pospitano i da nas čeka ozbiljan posao u tom dijelu. Pošto smjer zavija nakon što se dođe na dio gdje je pukotina/ploča nismo se više vidjeli, ali Zeko je fino napredovao, čuo se uzvik veselja, moja nervoza je lagano rasla jer sam uskoro i ja trebala ući u smjer. Ali Zeko se ipak prerano ponadao i još je bilo izazova ispred njega te je se na kraju nakon nekoliko pokušaja odethnicirao do štanda. Iako smo iz nekoliko izvora znali da ne treba štandati na originalnom štandu nego na dva pješčana sata Zeko se zbog umora odlučio na originalni štand te je nakon malo smrzavanja na štandu ispod došao red da se i ja ugrijem u ključnom cugu, mic po mic došla sam i ja do djela gdje je Zeko „zapeo“ i krenula se boriti s pukotinom i zapinjanjem s ruksakom i tenisicama, uspjela dignuti nekako nogu, stisla na ploči drugu i izvukla se. Nakon toga sam krenula u 5b cug čiji prvi dio koji je nastavak 6a dijela, nije bio mačji kašalj, ali nakon što sam uspjela ugurati frend i smirila glavu, dočepala sam se tramvajca, izvukla se na policu i onda je krenuo lakši, ali izrazito zanimljiv dio smjera na stijeni koja je totalno drugačija. Nakon toga Zeko je povukao zadnji cug i našli smo se na vrhu. Umorni, gladni i zadovoljni, malo smo rekapiturila smjer, pojeli sendviče i čokoladu i krenuli put dolje. Ja sam bila totalno pod dojmom pa sam non stop nešto mljela, koliko je bilo suvislo može samo Zeko potvrditi J. Na parkingu su nas dočekali Nina i Saša i Sašina piva koja je bila melem za moje nepce. Dinko, večera, vince i izmjena dojmova iz Mosoraša i Baraba Antinog koji nije ostavio dobar dojam na Ninu i Sašu i ne vjerujem da će se vratiti skoro u njega. Saša i ja smo imali plan za dagnje na buzaru, ali za to je bilo naprosto prekasno, a i Mosoraš je ostavio danak na nama pa smo Zeko i ja pokleknuli pod umorom i nakon nekoliko čašica vina otišli rano u krpe. Ja sam samu sebe ugodno iznenadila kako sam fizički dobro podnijela pristup, smjer i odstup. Sljedeće jutro nije bilo plana, dizanje kad se probudimo i sve laganini i tako je na kraju i bilo. Zeko je odlučio odmarati koljeno na plaži, a Nina (+ Sara), Saša i ja krenusmo u Tinin smjer jer . Saša i ja smo se izmjenjivali u vodstvu, ja sam se na drugom štandu morala snalaziti gdje da izradim štand je neki majmun izvadio drugi spit od štanda, našla neku glondžu i pomolila se. Riješili smo smjer bez većih problema i Nina se odučila napraviti malu pauzu od penjanja s smjerom koji je prvi popela. Nakon toga kupanac u potoku, čišćenje dagnji te dugočekviana buzara zahvaljujući teti Zdenki i njezinoj vanjskoj kuhinji. Nakon što smo oblizali prste, spremili smo stvari krenuli za Zagreb nakon jednog prekrasnog vikenda koji mi je napunio baterije. Druga polovica VHT-a bila je rezervirana za malu ekspediciju u austrijski Geasuse, krenulo nas je na kraju deset jer su Ana, Adriana i Kranjec nažalost odustali. Pokret oko 6:30 i svi smo se našli na kavi na prvoj benzinskoj nakon Graza, svi točni ko švicarske urice. Tus smo odradili kavu i planove oko odabira smjera. Ivana, na opće veselje svih, kupuje spravicu za puhanje balona i to nas je sve uveseljavalo tri dana. Geasuse nije pozant po kratkim pristupima tako da nije bilo puno mogućnosti i odlučujemo se za sektor s najkraćim pristupom (1 sat) Kabling. Pogled na sektor je bio impresivan, pristup poprilično izazovan, ali došli smo pod smjerove. Saša, don Luka i Zrinka te Tina i ja krećemo u Herbst-Scholtz (4+), dok se naveze Kruno i Ivana te Marko B. i Marko Mrkus odlučuju na smjer desno od nas težine 6- (nisam sigurna točno koji su penjali na kraju). Ovaj put je mene dopala da penjem prva. U glavi sam bila ok, a još važnije ispred nas je išla trojka Saša, Don Luka i Zrinka, tako da sam bila sprema prihvatiti izazov. Taj prvi cug je naravno bio malo klimav, ali nakon toga nekako je sve išlo smirenije i lakše. Mene je na kraju dopao ključni cug i prošla sam ga bez većih problema. U cijelom smjeru koristila sam priliku da vježbam postavljenje međuosiguranja što je bila korisna praksa i za mozak, a ponajviše za psihu. Nakon što je službeno završio smjer čekale su nas još tri trojke te malo šetnje do vrha, gdje je koncentracija polagano popuštala pa su zbog toga naviše propatila moja koljena. U tim zadnjim trojkama pridružuju nam se naveze iz drugog smjera koji ih baš i nije oduševio. Na vrhu, kratki odmor jer smo se krenuli smrzavati i spuštanje dolje. Tina, Zrinka i ja smo uspješno odradile svoj prvi Alpski smjer, a bome i smjer iznad 2000 m. Umorni smo se dovukli do kampa, namontirali šatore, spremili večeru, malo pročakulali i u krpe. BTW, kamp je super. Drugo jutro buđenje je dogovoreno za 8 i svi se držimo plana. Iako smo u borbi s vremenom odlučujemo se za plan da odemo u Gummikiller i susjedni smjer. Kako je smjer poduži, a vremena nije bilo previše plan je bio penjati do određenog vremena nakon čega ćemo absajlati da izbjegnemo mrak i zloglasnu Blau markirung stazu. Staza je bila jako lijepa i ne toliko preteška, ali moje noge su prestajale slušati nakon nekog vremena te sam se odlučila neriskirati odlazak u smjer te sam zamolila ekipu da uzme Tinu u trojku, a ja sam pod stijenom ostala s Ninom i Sašom. Uz svu volju i trud i ostatak ekipe nije uspio ostvariti plan te su nakon lutanja i traženja smjera odustali i vratili se istim putem, koji je, kako kažu, bio avantura za sebe. Svi smo zaradili „bolećive butine“ i dovukli do kampa. Saša, Nina i ja smo obavili šoping te je pao plan za zajedničku večeru. Naša trojka je krenula u malu šetnju uz potok kako bi našli stazu i jesmo, ali kozavraga bila je s krive strane potoka J. I onda vesela večera, druženje, šala na račun našeg prijatelja Austrijanca koji je izvlačio flautu, ukulele i gitaru te nam donosio hranu. A i Gospodin Jelen je obilježio večer. Sljedeće jutro laganini, prognoza nije na našoj strani, nakon pakiranja krećemo put sportiva koje su zanimljive, ali kišica nas sprječava da ih isprobamo (ruku na srce većina nas je bila sretna što kišica pada). Krećemo put Zagreb s planom da posjetimo Cajhena u Krapini, pojedemo pizzu i posjetimo muzej. Nažalost, ovo treće nismo stigli. I na kraju priča završava i slatkoj tvornici u Samoboru na prefinim Ivaninim sladoledima. Njam njam! Fotke...