Ljubitelji cestovnog biciklizma po brdskim prijevojima opet su ove godine uspjeli upasti na Dolomitski maraton te iskoristili priliku da odu na tjedan dana u Dolomite kombinirajući biciklizam, uspone po feratama i penjačke uspone.
Ekipa: Una, Ivana i Tihomir, Davorka, Dalibor, Bunika, Tin (bivši kolega s posla) i ja.
Smjestili smo se u apartmane u Arabbi koja je žešće selo, no zemljopisno vjerojatno najbolja lokacija za kombiniranje raznoraznih aktivnosti po okolnim brdima. Nekak si začas na bilo kojem zanimljivom mjestu za uspone.
U svom "dobrom" stilu raspisujem gomilu teksta po danima pa nek si svatko uhvati što mu je zanimljivo :)
Ukratko: polazak, Maratona, ništa, via Gross, kiša, via Comici, Tridentina, bicikliranje&frikanje
1. subota
Pokret od doma, idemo preko Lienza jer nam je to najbolji put do Badie gdje je registracija za utrku. Obavljamo registraciju, uzimamo goodiese, kupujemo još enervitove droge, šetnjica po biciklističkom expou gdje slinimo nad biciklima koje vjerojatno nikad nećemo imat. Navečer se u apartmanu krcamo tjesteninom i rano liježemo u krevet.
2. nedjelja - Maratona dles Dolomites
Ustajemo oko 4 ujutro, nakrcavamo se hranom, tovarimo bicikle na/u aute i krećemo prema La Villa-i (kod Corvare) gdje je start utrke. Cesta je već krcata biciklistima koji se na biciklu voze prema startu utrke, u Corvari je živo, već se okupljaju i navijači :) Nalazimo parking valjda na najboljoj lokaciji na kojoj smo mogli, odmah iza Corvare, sjedamo na bicikle i vozimo se do starta, super za zagrijavanje. Ja se odmah odvajam jer sam u skupini koja starta ranije.
Na startu standardno živo, milijarda ljudi, biciklista, navijača, razglas, muzika, okolo lete helići, atmosfera sve nabrijanija :)
Standardno gledam ekipu oko sebe, otkud su, iz cijele Europe, a ima ih dosta iz ostalih krajeva svijeta. Gledam i bicikle i opremu, gledaju oni i mene i moju sirotinju od bicikla :)
U 6:30, pucnjem iz topa, koji visi iz helikoptera koji lebdi iznad nas, označava se službeni start utrke. Nastaje gužvanac, skupina se lagano probija do ceste da bi normalno počeli vozit. Kroz startnu crtu prolazim u 6:48.
Odmah na početku imam problema s pulsmetrom koji ne radi, pa poslije ciklokomp javlja da je našao uređaj i da li ga hoću sparit, kažem da hoću i jedno vrijeme radi i nestane. Spario sam ga s frajerom koji isto ima polara i koji je tad bio kraj mene :P Odlučujem početak voziti bez, a onda nakon pol sata kad se malo oznojim uključit pa probat uhvatit. Uspijevam :) Pulsmetar mi je bitan jer je to jedino što me može usporiti na usponima i kontrolirati da ne izgorim do kraja utrke.
Kao i uvijek, cijelim putem je živo, gomila biciklista oko tebe, pretičeš ih na desetke, drugi desetci pretiču tebe i tak do kraja :) Nalaziš ih nekoliko koji su stalno tu negde oko tebe, malo ti stigneš njih, malo oni tebe. Uz cestu opet ima dosta navijača, trubača, zvonara i pospanih alpinista koji su spavali kraj ceste i ne mogu mrdnut jer je cesta zatvorena za promet :)
Organizacija standardno dobra, relativno brzo se dođe do okrijepe na okrijepnim postajama osim na Campolongu gdje je bio krkljuž, čekalo se na vodu, ekipa je bila nervozna, gurala se, malo sam ispizdio na one koji su se gurali preko reda. Tu sam potrošio dosta vremena. Bio sam zadovoljan kako sam odvozio krug oko Selle, no drugi uspon na Campolongo je ukazao na ono čega smo se bojali: bilo je vruće. Počeo sam razmišljati da možda ne odem na dugu nego na srednju turu. Sjetio sam se kako je bilo prije tri godine kad je bilo isto vruće i koji pakao je bio uspon na passo Giau. Taman prije kraja uspona prolazi kraj nas auto organizatora na kojem iza ima neka tabla i prekriženo 138km. Pomislio sam da je to znak da je za nas koji smo iza zatvorena duga tura i da ćemo morati voziti srednju. Reko zakon, imam izgovor :) Pičim dalje prema točki razdvajanja i cijelo vrijeme mantram idem na srednju, ne idem na dugu, ne da mi se pržiti na usponu na Giau, dolazim tamo i vidim da je otvorena trasa za dugu varijantu. Reko fak, sad moram odlučit. Vidim nekog frajera tamo, sličan Buniki, razveselim se "gle Bunika, sigurno se ne može odlučiti da li da vozi srednju ili dugu, saćem ga nagovorit da odjebemo dugu i idemo na srednju" :) Priđem bliže, fak, nije Bunika... Ma idem na srednju, idem na srednju, idem na srednju, dođem na samo raskršće, ma jebi ga i odem na dugu :)
I odmah počnem razmišljat koji sam ja kreten, ništa nisam naučio prošli put, samo ću se patit. I jesam. Uspon na Giau, (9.9 km s 9.3%) u ovakvim uvjetima zbilja nije human. Nije problem ni u kondi, ni strmini, ni dužini, noge rade bez problema, ali glava je komi, vruće je za popizdit, taman je oko podneva, opće fizičko stanje se naglo pogoršava, hlada vrlo malo, nemaš se s čim zaliti i ohladiti. Kroz tunele voziš što sporije da se probaš rashladit.
Nakon što je Giau prošao, rashlađivanje na spustu i zadnji duži uspon na Falzarego/Valparolu. I dalje je vruće, tjeram se dići tempo i nadoknaditi izgubljeno vrijeme na Giau koji sam definitivno lošije odvozio nego prije tri godine. Noge mogu, glavi se više ne da, pa onak, malo se ganjam, malo ne. Sa Falzarega na Valparolu standardno naporno, jedva čekam da prođem. Spust u La Villau vozim ko baba, ne da mi se. Prošli put sam se ganjao, pedalirao koliko ide, sada mi se jednostavno ne da, mogu, ali mi se ne da. Izlazim na ravni dio prije zadnjeg, kratkog ali strmog uspona zvanog "Mur dl Giat", koji u sebi ima 360 metara žešće strmice, s najstrmijim komadom od 19%. I na tom ravnom dijelu mi se dogodi ono čega sam se najviše bojao: uhvatio me grč. Reko "neeee, fak, ne sad, kako ću odvoziti najstrmiji dio?". Stanem na jedno 30 sekundi, malo promasiram nogu i krenem dalje, lagano grči, no čim je krenuo uspon prestalo :) I odvezem cijeli uspon bez problema. U ciljnu ravninu naravno uletavam divljački, snage u nogama je još ostalo, a nemoš se dopeljat ko baba :)
Vadim mobitel da vidim jel se tko javio, Tin je vozio kratku i već je u Arabbi, Tihomir je odradio srednju i jede, Dalibor i Bunika se nisu javili, vjerojatno još voze, dakle na dugoj su. S vremenom se svi skupljamo u dvorani gdje je organizirana klopa, jedemo, cugamo i na kraju se družimo s drugom ekipom iz Hr s kojom se se zajedno prijavili na maraton. Navečer još večera i crknuti odlazimo na spavanac.
Uglavnom, još jedna maratona odpedalirana, u nogama 138 km, 4400 visinske, 8h i 32m i uglavnom zadovoljstvo odrađenim. Nešto lošije (15 min) vrijeme od zadnji put, al šta ćeš :P
3. ponedjeljak - ljenčarenje
Ivana i Davorka su otišle na feratu na Grande Cir, a mi ostali smo ljenčarili cijeli dan. Trebalo se odmoriti od utrke. Malo prozujali po Canazeiu, jeli sladoled i obavili shopping.
4. utorak - uspon: via "Gross", na Sass Pordoi i frikanje
Dav, Bunika i Dalibor otišli na neku feratu (ne znam kako se zove ni ferata ni brdo), Ivana čuvala Unu, Tin na bicikl, a Tihomir i ja na penjanje.
Otišli smo ispenjati 300 metarski via Gross na Sass Pordoi. Ključni detalj V-, ostali uglavnom IV-IV+, zadnje tri dužine šetnjica uz IV- detaljčić.
Smjer i stijena odozdola izgledaju impozantno i smjer je fakat predobar. Pristupa nema nešto previše, nekih 40-tak minuta od passo Pordoi gdje smo ostavili auto.
Eksponirano i lijepo penjanje, uređeni štandovi, a u detaljima već ima klinova taman gdje je potrebno tako da smo zbilja malo toga sami morali postaviti. Treba malo pripaziti na orjentaciju unutar same dužine, ne zapucati se tamo gdje ne treba, no nije neki problem.
Na početku smo oba bili malo usrani jer em nismo baš nešto upenjani, u zadnje vrijeme imamo vrlo malo dugih smjerova, em dugo nismo penjali suhu stijenu u alpsko/dolomitskom okruženju (ja barem 2 godine). No ubrzo smo se privikli i počeli potpuno guštat :)
U ključnoj dužini smo našli dva kompleta koje je drugi penjač ostavio jer vjerojatno od panike i čega već nije uspio iskopčat :)
Čudilo nas je koliko malo ljudi ima u stijeni, u našem smjeru nikog, u smjeru do samo tri naveze, a smjerovi su dosta popularni.
Smjer izlazi direktno na gornju stanicu žičare, baš izbiješ na terasu žičare gdje te ekipa gleda i čudi se otkud su ovi ispali. Gore su došle Ivana i Una pa je bilo veselo :) Gore je trebalo odlučiti, dolje pješice ili žičarom ? Razmišljali smo 0.7 mikrosekundi i odluka je donesena: žičarom :) Baš je gušt taj alpinizam :)
Nakon penjanja u apartman na klopu, a onda smo zapičili do jednog frikališta blizu Canazeia koje nam je bilo zanimljivo jer je piše da je stijena "vulkanski konglomerat", "very technical with friction" :) Bilo mi je dosta slično nekim smjerovima u Val Massinou. No nismo se baš nešto napenjali jer je počela kišica nakon dva smjera, a u trećem u kojem je Ivana "spašavala" tuđi komplet je već počelo jače padati, a onda je krenula i grmljavina :) Brzo smo pobjegli :)
Uglavnom, odličan dan, a Ivana, Tihomir i ja smo si zaradili svatko po komplet :)
5. srijeda - kišurina
Kao što je bilo prognozirano, cijela srijeda loše vrijeme, već oko 7 ujutro je počela grmljavina, malo se stišalo oko podneva, ali je onda poslijepodne opet počelo. Razvaličili smo se po apartmanu i dosta kasno otišli do Cortine tako da smo jedva stigli obići dućane. Nakon shoppinga otišli na pizzu, a onda nazad u Arabbu.
6. četvrtak - via Comici (Spigolo Sud) na Torre picola di Falzarego i frikanje
Dečki su otišli voziti krug oko Civette, Una, Davorka i Tihomir na neku hodačku turu kroz tunele, a Ivana i ja penjati gore navedeni smjer.
Smjer ide po bridu malog Falzarego tornja, vrlo eksponirano i lijepo penjanje. Ima uređene štandove, putem se nađe klinova, cementiranih alki, a ima i dosta pješčanih satva. Detalji su ocjene IV-IV+, iako bi jedan mogao biti i V-. Zadnje dvije dužine su trojke.
Mi smo imali neku užasnu skicu s kojom se nema šanse snaći u prva tri cuga smjera. Nema nikakvih detalja, ništa. Ako smo pogodili željeni ulaz, ušli smo u originalnu varijantu koja je teža i fakat zanimljiva, lijepo penjanje. Po skici to bi trebalo biti to mjesto, no nigdje nismo vidjeli brojku "10" koja bi trebala biti napisana na stijeni.
Drugu dužinu definitivno nismo ispenjali kud treba, ja sam penjao, otpenjavao, tražio, nisam našao. Dvojica Talijana koji su bili iza nas i koji su imali opis smjera i čitali ga su išli istim putem i isto bili zbunjeni. Napravio sam gore neki štand i išao u potragu i našao gdje ide treća dužina pa smo tamo štandirali i išli dalje. Mahnem Talijanima da je to to i oni nam se pridružiše :)
Po našoj skici taj treći cug bi trebao biti ocjene III+, ja krenuo gore, ukopčo dva klina, dalje ne vidim apsolutno ništa gdje bi se osigurao, a definitivno izgleda kao najteži dio, reko nema šanse da je to to, otpenjem dolje. Nisam više bio siguran da li je to dobar pravac, malo desnije od nas ide još jedan smjer u kojem sam vidio cementirane alke, reko možda je to naš, no neki frajer koji ga je penjao, a vodič je, reče da to sigurno nije naš i da sam prvi put dobro krenuo. Otišla ova dvojica talijana gore, preživjeli su, reko idem i ja. Ono što nisam prvi put spazio je pješčani sat skroz lijevo, u koji sam se s guštom osigurao i prošao najteži dio cuga. Na kraju sam čak i guštao :) Uglavnom, ta dužina i je najzanimljivija i najeksponiranija. Sljedeće dužine su lakše, trojkice, lijepe, pune pješčanih satova i ok za osiguravanje.
Sa vrha tornja treba malo otpenjati do alke za abseil. Za abseil je dovoljno i jedno uže, a onda se otpenje kroz prolaz između dva tornja i dalje planinarskom stazom.
Uglavnom, smjer je lijep, zanimljiv za penjanje, eksponiran i gušt za penjanje. Treba samo pripaziti na orjentaciju u drugom cugu :P Preporučam.
Meni se nije više dalo ići u još neki dugi smjer pa smo otiši do apartmana, ručali, a onda otišli do passo Sella na tamošnje frikalište gdje smo popeli par smjerova, netko više, netko manje :)
7. petak - ferata Tridentina
Tihomir je čuvao Unu, Tin išao vozit, Ivana, Bunika i Dalibor na neku žešću feratu na Piz Boe, a Davorka i ja se pridružili Tanji, Šternu, Danijeli i Saši koji su došli u srijedu i išli na Tridentinu.
Ja sam originalno taj dan planirao penjati s Ivanom, ali palac nije baš bio za suradnju pa se nisam usudio isforsirati ga u dugom smjeru, pitanje je kako bi to završilo.
Auto smo sparkirali nešto niže od passo Gardena i od tamo krenuli na uspon. Prvo se nešto kratko hoda, onda ide kraća ferata, zatim hodanje i onda do kraja po stijeni.
Ferata je inače popularna i zna biti krcata, bilo je i ovaj put dosta ljudi, ali smo imali sreće pa smo se nekak zgurali da nam previše ne smetaju :) Ovi koji su bili sporiji su nas (prije ili kasnije) pustili ispred.
Sama ferata je inače fakat fora, nije teška, a dovoljno strma da bude zanimljiva. Osim standarnih sajli i klinova, ima i lojtrice i na samom kraju mostić iznad ambisa :)
Od završetka do planinarskog doma ima nekih 10-tak minuta pješačenja.
Na terasi doma se malo pojelo i popilo, odrijemalo, a onda smo otišli na dosadniji dio - spust. Prvi dio je ferata, a onda hodanje po siparu.
Nakon silaska smo još otišli na cugu, a onda u apartman na večeru i pakiranje za odlazak doma :(
8. subota - potjera, frikanje, put doma
Došao je dan za ići doma. Da se iskoristi barem dio dana, Ivana, Tihomir, Dav i ja dogovoramo da ćemo navratiti na frikalište kraj Lienza i tamo penjati pa poslijepodne krenuti doma.
Da se dan još više iskoristi, Tihomir i ja smo smislili igru potjere. Mi ćemo ranije krenuti iz Arabbe s biciklima, a gdje nas žene uhvate s autom, tamo ukrcavamo bicikle i sebe i idemo do penjališta.
E pa nisu nas uhvatile :) Došli smo do mjesta gdje smo mislili da treba skrenuti prema penjalištu, tik do samog Lienza, jedno 15-20 minuta prije žena :)
Vožnja je bila prezakon, prvo uspon na Campolongo, a onda jedno 40 km spusta preko Corvare kroz kanjon do pred Brunico, guštali ko prasci. A onda izbili na neku cestu samo za motorna vozila pa smo bili prisiljeni voziti nekim lokalnim cestama da bi skužili da postoji cijeli sistem označenih biciklističkih staza kroz taj cijeli kraj. Jedan dio tih biciklističkih ide po cestama po kojima idu i auti, no dobar dio je isključivo za bicikle. Prezakon, nema vozila, voziš, guštaš, a krajolik je fantastičan. Naletjeli i na jednu MTB utrku (http://www.dolomitisuperbike.com/), taman prošli kroz mjesto gdje je start/cilj, slično kao i na maratoni, gomila ljudi, bike expo, enervit štandovi...
Uglavnom, napravili smo oko 120 km i nešto iznad 1000m visinske.
A onda otišli potražiti to penjalište (Kreithof), nije se moglo tu gdje smo planirali pa smo se prerutali drugim putem.
Penjalište je na brdu, ima se što voziti autom uzbrdo. Od parkinga (koji se plaća 2.5€ dnevno) do penjališta ima čitavih 2 minute hodanja. Ako ne odeš krivo.
Stijena je praktički cijela u hladu, nije visoka, preko 100 smjerova, od doslovno ocjene 2 do 8a+, tako da je pogodna i za potpune početnike i za bolje penjače.
Tihomir i ja nismo baš bili za penjanje nakon bicikliranja, mene je bilo frka i zbog palca pa se nismo baš nešto grčili. Dav je bila nešto dosta nabrijana :) Popeli pokoju četvorku i peticu, Ivana penjala neki 6a+ koji je izgledao sve opakije kako se bližio kraj smjera :) Una je penjala trojkicu :)
Bili smo na penjalištu do negdje 5, putem do auta nahranili gladne zečeve, a onda krenuli prema doma.
Sve u svemu, odlično provedenih tjedan dana, super kombinacija raznoraznih aktivnosti, a i vrijeme nas je odlično poslužilo, samo jedan loš dan.
Ako koga zanimaju detalji uspona ili bilo čega, nek slobodno pita :)
Ako je itko pročitao ovaj mail do kraja, vjerojatno nema niš pametnije za radit ;)
Eto :P