Nova centralna - Velika baba - 12.07.2015.

U subotu popodne uputila se naša mala ekspedicija u sastavu Tina, Zrinka, Željka, Marko Bejuk, Cajhen, Kranjec i ja put Velike Babe i Nove centralne. Nije se bilo lako odlučiti za smjer, brinula me prognoza koja za nedjelju popodne nije bila obećavajuća, pa je tu još 700 metara smjera, a i odstup kao nije mačji kašalj, ali uz konzultacije s Majom, Krunom i Zekom, isčitavanjem svih mogućih izvještaja odlučila sam da sam spremna za svoj drugi alpinistički poduhvat. U zadnji čas je nažalost, idejni začetnik, Pavao morao odustati, a nas tri (Željka, Tina i ja ) smo u dvije sekunde odlučile da krećemo iako smo ostale u neparnom broju. Ženski trio kreće ranije kako bi obišle Iglu i Kibubu jer su frendovi bili na sniženju. Željka povećava svoju i Markovu kolekciju frendova za po dva, a ja nekim čudom izlazim iz oba dućana bez potrošenog centa. Sjedamo u autu i put Kranja i Zg. Jezerskog gdje se trebamo naći s ostatkom ekipe i taman kad smo se spustili s autoputa pogleda u brda, a kad tamo Mordor. Sve se tješimo ma neće to nas uhvatiti, to će sve zaobići i nakon deset minuta evo nas u kiši. Provjera prognoze i kad odjednom kiša koju jutros još nitko nije previđao. Što reći osim, Alpe. Lagano smo utihnule, kiša je padala nekih pola sata tamani dok smo došli do odredišta i sjeli na pivu i skupili se svi zajedno u hotelu kod benzinske. Malo gruntanja što sutra i plan „vidjet ćemo što nam jutro donese“. Plan je da se što manje zadržavamo u smjeru i peglamo jer prognoza za kasnije popodne najavljuje kišu. Uputili smo se na parking izbacili vreće i karimate van da ne gubimo dragocjeno vrijeme za san na slaganje šatora i gledamo s laganom zavišću prema Zrinkinom 2 seconds šatoru. Mi smo za uzvrat dobili prekrasno zvjezdano nebo. Plan za buđenje je 5 i svi ga se držimo. Zatim doručak, slaganje opreme i lagano put smjera u 6. Pristup je navodno oko sat i petnaest minuta, meni je naravno trebalo više J, ali dovukla sam se. Kranjec „ the lucky charm“ je već debelo peglao po prvoj ploči dok sam se ja dovukla, a Zrinka je zihrala. Dok se trojka spremala, a Tina je strpljivo čekala naš red i da ja malo dođem sebi. Došao je i red na nas i negdje oko 8:20 smo ušle u smjer, ja krećem prva, a Tina spremno za mnom. Ploča super, lijepo nagnuta i dobro drži. I onda kreće peglanje, cug po cug, ploča, kamin, žlijeb. Ja sam u jednom od kaminsko-žljebovskih cugova na početku cuga uspjela pasti, ali mi na svu sreću nije bilo ništa. Autoblok je odradio svoje, kao i uže koje me amortiziralo i lagano spustilo na početak smjera. Bila sam malo uzdrmana, govorila samoj sebi smire se, gledaj gdje ćeš s nogama i na svu sreću nije ostavilo prevelikih posljedica na moje psihofizičko stanje. Tinu je dopalo da vodi manje-više sve ključne cugove i junački je to odradila, ali nakon ne znam više koje ploče po redu koja ju je zapala, bolnih nogu koje vrište u penjačicama pred jednom od zadnjih ploča Tinin pogled je govorio sve i zamijenile smo redoslijed. Naravno bilo je još ploča pred nama, ali smo birale lakše varijante gdje god smo mogle na veliku zahvalnost naših stopala. Druga polovica smjera je psihički bila izazovnija, noge ubijaju, prve dvije naveze nam lagano bježe, stalno brojim koliko još cugova imamo, pogledavam u sat i nebo s strepnjom hoće li se ti oblaci navući jer znam da nas još čeka i taj famozni odstup. Ali sva sreća vrijeme je na našoj strani (hvala Kranjec!) i ta najavljena kiša nikad nije stigla. I napokon kraj smjera, ali onda je još trebalo doć do vrha, ali na veliku radost mojih stopala u tenisicama. Na vrhu nas ekipa čeka, razmjenjivanje prvih dojmova, misterij upisne knjige koju niti jedna od naveza nije našla, lunch paket, čavka i pokret prema stazi. Radni naziv silaska bi se mogao nazvati „pola sata“ jer za svaku etapu koju smo prolazili odgovor na pitanje koliko će nam trebati glasio je pola sata. Zaključak, jako smo punooooo etapa prošli. Oprezno i koncentrirano prolazim po grebenu, nije mi bilo strašno i staza je bila zabavna jedino je kod svake nove uzbrdice bio uzdah, a i tu i tamo pokoja psovka. I onda smo se napokon krenuli spuštati prema dolje. Nikako se dočepat livade, a onda na livadi čilanje od ravno 12 minuta i nastavak kroz šumu. Cijeli silaz stvarno prekrasan i još da nisam bila krepana bi i bolje mogla uživat u njemu. Na kraju me i koljeno počelo zezat pa sam se vukla ko prebijena mačka. Hvala svima na strpljenju, posebice Marku i Kranjecu koji su mi pravili društvo u mojem tempu prebijene mačke i potrudili se naći najbolji štap za hodanje. „Pola sata“ (čitaj sat i pol) kroz šumu i eto nas u 21h nas na parkingu. Svi zadovoljni i sretni, puni dojmova. Nakon razmjene opreme, sjedamo u auto i na zasluženu pivu. Svaka čast vozačima koji su nas nakon svega sretno prebacili u Zagreb. Nakon prvog alpskog smjera koji je definitivno bio manje psihofizičko zahtjevan od ovog jer je bio kraći i nije bio ni približno krušljiv kao ova Nova Centralna je poslužio kao dobar podsjetnik koje sve stvari utječu i važne su za pripremu i odrađivanje smjera. Jako sam ponosna na Tinu i sebe jer smo se pošteno pofajtale i svaka se izborila sa svojim duhovima i krizama i uspješno smo odradile sve. E da, čokove i čokovadilicu nismo uspjele upotrijebiti, a i niti svih 12 kompleta. Mislim da nismo više od 7, 8 kompleta upotrijebila u cugovima koje smo spajale jer smo imale 70 m užeta. Frenda sam ugurala u zadnjem cugu, ali nije da je baš bio najbolje postavljen, ali treba vježbat. Neka, nošenje ful opreme spada u kondicijske priprema za sve ostale smjerove i treba to uvijek nositi sa sobom. J I za kraj, „bolećive butine“ su prisutne i nakon ovog vikenda. Možda se sastav benda malo promijenio, ali ista glazba svira i dalje.