Grossglockner
Što je alpinist bez Alpi? Nist. I ne samo alpinist već i visokogorac (mountaineer u uljuđenom svijetu, dalje od Balkana) tako da je pohod na najviši vrh Austrije dogovoren odmah po završetku visokogorskog tečaja na kojem su se brusile tehnike i znanja, a ne toliko dereze na vrhovima.
Kasni polazak u petak iz Zagreba kombijem (prvi put šofer u tom čudu) i osobnim autom je uvjetovao i kasni dolazak na parking kod Lucknerhausa (1920 nmv) - u 22 h. Pošto domar u Studlhuetteu (3 h po daljinaru od parkinga) nije bio sretan ni kad je čuo da dolazimo u ponoć pala je ponuda koja se ne može odbiti - da najbrži skokne prije svih gore i riješi boravak za cijelu grupu. Naivac kakav jesam nisam dobro sakrio činjenicu da trčkaram brdima pa sam ja bio taj koji ne može odbiti ponudu.
Nakon brzog spremanja pod svjetlom čeonke brzim hodom sam upro u brdo. Noć je bila tamna i oblačna pa nisam vidio ništa oko sebe. Samo je hučanje potoka i vjetra po stijenama iznad mene nagovještalo kakva se divna priroda krije uokolo.
Prva postaja na putu je Lucknerhuete (2241 nmv) uočljiva još s parkinga zbog upaljenih svjetala. Kako sam kratio put nisam ju ni stigao dobro pogledati, a već sam bio na solidnoj strmini koja vodi do Studlhuettea. Tamo je krenula padati kiša koja mi je namočila pola stvari dok nisam odlučio da je vrijeme za hardshell i navlaku za ruksak.
Takav mokar sam došao do doma nakon malo više od sat i pol hoda da bih poslušao domarevo negodovanje i sredio boravak. Sam dom je jako lijepo uređen, spavaonica prostrana i čista - barem koliko se da vidjeti u 1 ujutro.
Ideja za subotu je bila da pola ekipe (6) koji imaju alpinističkih znanja i afiniteta odu na klasični uspon preko Studlgrata, izraženog jugozapadnog grebena koji se praktički od doma (prvi dio je Luisengrat) proteže do samog vrha Grossglocknera.
Već od prije smo znali da su gore nešto teži uvjeti zbog snijega nakupljenog na glatkim pločama, a kiša koja je padala po nama na usponu do doma nije puno obećavala. Stoga smo pomaknuli buđenje s 4 na 6. Do ulaza u Studlgrat se prvo penje na Luisengrat te ga se zaobilazi s lijeve strane preko ledenjaka. Što smo se više penjali to je kiša pojačavala, a kulminirala je na samom ulazu u smjer gdje je bilo pošteno hladno od te ledene kiše i vjetra. Nakon kratkog vijećanja smo odlučili da nema smisla riskirati i maltretirati se po toj hladnoći pa smo odlučili s ostatkom ekipe na uspon normalkom (najlakši, ne nužno i lagan, put na vrh) u nedjelju.
Spustili smo se dakle skoro do Studlhuttea i onda preko drugog ledenjaka i stjenovitog grebena osiguranog sajlama popeli do Erzherzog Johann huettea na 3460 nmv - najvišeg planinarskog doma u cijeloj Austriji. Uspon mi je ostao u dobrom sjećanju, što zbog isprobavanja dereza na granitu i penjanja kroz male potočiće radi zaobilaska sporih planinara što zbog međusobne zezancije na račun ponestanka daha uzrokovanih visinom kod nekih individua.
U domu smo pričekali ostatak ekipe i jedva dočekali da se uselimo u sobu da otkunjamo do večere. "Soba" je zapravo cijelo pokrovlje u kojoj svi dijele sudbinu. Pa tako i hrkanje na tečnom mađarskom.
Dom je zbog visine i pozicije nešto ograničeniji i skuplji pa se tako i pitka voda fino naplaćuje. Ne bi mi bili Balkanci da nismo pri večernjoj šetnji našli na 5 min hoda od doma neku bačvu u kojoj se skuplja voda te ju dezinficirali (vodu, ne bačvu) i pili nadalje. Večera koju smo dobili (platili) u sklopu noćenja je srećom bila ukusna.
Grossglockner je trofej koji mnogi žele imati u svojem sjećanju. Austrijancima je on nešto kao Triglav Slovencima. Kako za uspon treba imati određena predznanja i opremu, a postoji potražnja od onih koji nijedno ni drugo nemaju, a žele trofejčić u svojoj vitrini, razvila se i ponuda - u ovom slučaju veliki broj gorskih vodiča koji svoje usluge nude potiho svima koji dođu u dom. Onak', raspitao se čovjek i kod nas što planiramo raditi i kad se iz priče uvjerio da nema hleba u nas o'šo dalje. Vodiči su jako sposobni i stvarno svakakve dovedu do gore. Nevoljko priznajem no često mi je, kad vidim takve naveze, prva asocijacija čoban koji vodi stoku na ispašu.
Da izbjegnemo hordu takvih i sličnih probudili smo se u 3:30 i već u 4:00 bili iznad doma i grupirali se po navezima. Na kraju smo raspodijelili tako da dva iskusnija odnosno s više tehničkih znanja budu s dvoje neiskusnijih kao prvi i zadnji u navezu. Goran je tako vodio ispred drugog Gorana, a ja sam pazio na Dubravka i na dinamiku s kraja naveza.
Prvi dio od doma je lagana šetnjica dok se ne dođe do snježne padine pod kakvih 35 stupnjeva. Cik-cak stazom se dođe do kuloara (u principu komad snijega između stijenja) koji vodi do početka grebena i prvog mjesta na kojeg se osjeti malo prozračnosti (to je ono kad neiskusne guza stisne). Tu smo došli taman kad je počelo svitanje i kad je sunce nadrealno počelo obasjavati okolne i ne samo okolne vrhove jer je Grossglockner poslije Mt. Blanca najprominentniji vrh u cijelim Alpama s kojeg se pružaju vidici i preko 200 km u svakom smjeru u povoljnim uvjetima.
Nakon dolaska na greben treba prijeći oko 15-20 metara zaleđenog snijega po nagibom od kojih 45 stupnjeva do stjenovite prečnice. Kako je i Goranu i meni ovo prvo iskustvo u vođenju nismo prepuštali mnogo slučaju te smo se propisno osiguravali preko velikih željeznih štangi koje su postavljene svakih 15 m, odnosno preko tu i tam kakve alke ili čak i komada stijene.
Nakon malo penjanja po stijenama izbija se na lijepi snijegom prekriveni greben. S jedne strane je lijepa strma padina, s druge još ljepša streha na koju nema naslanjanja ako se ne želi upoznati ledenjak kojih 1000 m niže. Brzo smo to prešli i našli se na Kleinglockneru.
Malac je kojih 20 m niži od velikog vrha te se prvo treba spustiti po sajli do sedla, a onda ga i prijeći što je za mnoge najstresniji dio. Radi se o kojih 6-7 metara uskog grebena (30-40 cm) sa strmim padinama s obje strane koje vode u bezdan.
Odradili smo to bez ikakvih problema i našli se pred zadnjim komadom uspona - naoko gotovo okomitoj ploči no kad se krene penjati skuži se da je sve to luk i voda te se ubrzo nalazimo kod križa na vrhu gdje obavljamo photo session te pričamo s ekipom koja je došla za nama. Pogotovo smo se zakačili za lika koji je nosio gojzerice za uspon na Everest pa nas je zanimalo čemu taj overkill. Ispalo je da čovjek samo isprobava doma gojze dok ne ode u Kirgistan - taman na vrh koji smo mi upikirali u dogledno vrijeme.
Na vrhu se nismo dugo zadržavali jer promenada samo što nije počela. No, bili smo prespori i nadolazeća karavana vodiča i njihovih klijenata su nas zaštopali taman na najkritičnijem dijelu - traversi preko sedla. Sljedećih sat i nešto do dolaska na kuloar smo se patili s mimoilaženjem, petljali su nam se u štrik i sve ostale divote koje idu s tim tako da sam dobar dio poluodsolirao. Odsolirao bih i sve da ne postoji dobra šansa da te netko trkne pa da pogledaš ledenjak ispod izbliza zbog nečije tuđe greške.
Ipak nisam takva faca kao lik koji je u trail tenisicama s malim žabicama dotrčao i otrčao. Pogotovo ne kad trebam paziti na druge.
Na povratku me je počela boljeti glava. Što od visine, što od nespavanja i nepijenja kave. Sunce koje je upeklo nije mi nimalo pomagalo tako da sam na silasku morao popiti tabletu za glavu nakon koje sam živnuo i mogao uživati u lijepim vidicima - u svemu onom što na usponu po noći nisam mogao. Ledenjak, zelene livade, potoci, slapovi, debeli svisci. Uske stazice na kojima noga sama poskakuje i na kojima sam zažalio što na svakom stopalu imam gojzu od 1.4 kg, a ne laganu trail tenisicu.
Na putu do dolje smo gladni i žedni stali na okrepu u Lucknerhuette - dom s lijepom terasom s predivnim pogledom na Gross i finom hranom uz tradicionalne austrijske popijevke u izvedbi lokalnih momaka.
Dolaskom na parking dio ekipe se odlučuje na kupanac u ledenoj rječici koja će nešto nizvodno s drugim pritokama postati Drava. Kako se radi o vodi iz ledenjaka ne čudi temperatura od 11 stupnjeva. Videći kako drugi ulaze u ledenu vodu odlučujem se i ja i nisam požalio.
Ima nešto poetski u tome da opereš tijelo nakon što si oprao duh na planini na koju ti i dalje puca pogled i time staviš točku na i lijepog vikenda u visokim Alpama daleko od sparine Zagreba.
Korak bliže nebu - prvi četiritisućnjak.
Nakon aklimatizacije i upoznavanja s visokim Alpama na Grossglockneru došlo je vrijeme za uspon na prve četiritisućnjake. Nama najpristupačniji, što geografski, što logistički i financijski se nalaze u grupi Monte Rose, planine na granici Italije i Švicarske, na granici Pijemonta i doline Aoste.
Kako je većina ekipe iz dva kombija ove godine završila visokogorski tečaj primarni cilj je bio Castor (4228 m), vrh s normalnim usponom težine slične usponu na Mt. Blanc, bez kompliciranog pristupa i s dobrom logističkom bazom. Dodatni cilj za većinu je bio zapadni Lyskamm (4479 m) s nešto većim teškoćama, izraženim žiletima i strmim padinama. Nas par nadobudnijih smo na umu imali i jednu od najpoznatijih traverzala Alpa - onu između zapadnog i istočnog Lyskamma, popularnog i obećavajućeg naziva "man eater" .
Na put dugačak 800 km smo se uputili u četvrtak rano ujutro dovoljno rano da na odredište dođemo do 17 h kad vozi zadnja žičara.
Vožnja preko Hrvatske i Slovenije nije pružila iznenađenja. Ulaskom u Italiju se promet pojačava i odjednom se na tri ili četiri trake uz nas vozi na stotine kamiona dok gledamo kako nijedan pedalj zemlje oko nas nije neobrađen. Što god tko mislio o Italiji, ona je i dalje jedan od gospodarskih giganata i to se ne srami pokazati.
Oko Milana upadamo u ogromnu gužvetinu oko kakve bi se u našim vijestima pričale litanije, a tamo je to normalna slika u vrijeme ručka.
Zanimljiviji krajolici dolaze poslije Milana vožnjom kroz Pijemont čije ime znači "u podnožju planina" no naš cilj je Gresonney, jedna od tri doline skijaškog kompleksa Monte Rosa koja se nalazi u dolini Aoste.
Dolina Aoste (Valle d'Aosta) je poluatonomna regija u Italiji oko koje se dižu planine poput Mt. Blanca, Matterhorna (Monte Cervino), Monte Rosa te Gran Paradiso. Službeni jezici su talijanski i francuski, a govori se i lokalnom inačicom francuskog kojom se priča na tromeđu Francuske, Italije i Švicarske. Ime zapravo znači Augostova dolina jer su Rimljani tamo nakon što su pokorili Kelte izgradili mnoštvo naselja te ih povezali svojim poznatim cestama. Zanimljiva je činjenica kako je standardni francuski službeno prihvaćen tri godine prije u dolini Aoste nego u samoj Francuskoj.
Da žitelji Aoste do svog posebnog identiteta govore i crno crvene zastave izvješene uz talijansku i tu i tamo francusku i one Europske unije.
Dolina Aoste mi je zanimljiva i kao poprište jedne od najtežih ultra trail utrka na svijetu - Tor des Geants (330 km, 25000 m uspona) u kojoj posebno mogućnost natjecanja imaju lokalni trkači koji si uredno vode drugačije od ostatka Talijana. Da bi se nabrala ogromna visinska razlika ruta utrke zapravo radi krug oko doline Aoste presjecajući doline okomite na glavnu dolinu Aoste.
Jedna od tih dolina je i Gresonney u kojoj se nalazi nekoliko sela, popularnih među skijašima jer svojim kompleksom žičara omogućuje laki dostup do nebeskih visina. Gressoney St Jean i Gressoney La Trinite su pitoreskna alpska sela s mnoštvom restorana i privatnih smještaja situirana oko lijepe alpske rijeke. Kuće se građene od kamena i drva, često iskorištavajući prirodne zaklone poput velikih granitnih blokova stijena. Uz kupovinu kuće odmah dobiješ i svoj vlastiti boulder. Pravi bonus za penjače.
U Stafalu (1829 m), zadnjem selu u dolini smo parkirali naše kombije te žičarom skratili put, prvo do Sant'Anne (2182 m) u kojoj, iako se ne čuju poznate Santanine melodije, srce jače zatuče što zbog čistog planinskog zraka što zbog pogleda koji se otvara na masiv Monte Rose, a onda i do Colle Bettaforce (2727 m) od kuda kreće cipelcug do planinarskog doma Quintino Sella (3585 m).
Staza po ljeti nije zahtjevna jer su se ledenjaci zatopljenjem povukli nešto više, a hoda se po hrapavom granitu. Uz stazu se tu i tamo pojavljuju alpska jezerca s prozirnom vodom.
Zadnjih par stotina metara visinske razlike se savladava ferata u čijem se sastavu nalaze i prelaze atraktivni kratki drveni mostići. Dok smo na povratku skakutali i trčkarali niz feratu jedva se tu i tamo pridržavajući za koje uže prema gore je bilo vrlo napeto.
Na samom ulasku u feratu nas je uhvatilo nevrijeme s jako snažnim vjetrom koji je nosio neugodne oštre kristaliće snijega. Temperatura je brzo pala te smo se svi smrznuli. Jaki udari vjetra, uz sada sklizak granit dok se manevrira na provalijom su nas natjerali na pažljiv napredak uz neizbježnu planinarsku i prijateljsku solidarnost pomoći onima kojima je bilo najgore. Dolaskom u dom smo napokon mogli odahnuti, a neki napokon i udahnuti. Pomalo isprekidano jer smo se svi još pola sata tresli bez obzira na pernate jakne i deke s kojima smo se pokrili.
Dom Rifuggio Quintino Sella održava talijansko alpinističko društvo te predstavlja izvorišnu točku za ture na Castor i zap. Lyskamm. U glavnoj zgradi se u prizemlju nalazi blagovaonica, na prvom katu su sobe, a na zadnjem skupno ležišće na kojem smo prvu noć prenoćili prije nego što smo dobili svoju vlastitu sobu. WC se nalazi u zgradi do što je posebno veselo po vremenu kakvo je nas zadesilo pa smo dobro razmišljali trebamo li stvarno ići na WC ili ne po tom kijametu.
Treća zgradica je zimska soba prostorijom za kuhanje i dvije odvojene sobe za spavanje.
Nas nekoliko ju je iskoristilo za pripremu hranu te odmaranje na terasi sljedećih dana po lijepom vremenu.
Ispred doma je talijanski proizvođač planinarske opreme Ferrino postavio testne šatore koje svatko može isprobati. Goran i ja smo planirali iskoristiti tu mogućnost da isprobamo kako je to spavati na toj visini i vremenu. Kako to biva, planovi ne prežive prvu oluju pa nije ni ovaj.
Sljedeći dan smo dosta kasno krenuli na uspon na Castor zbog više razloga. Nakon neugodnog iznenađenja prošle večeri mnogima je trebalo više odmora, a i čekali smo da se smanji vjetar koji je ujutro još dosta jako puhao.
Do Colle de Felik (4061 m) na kojem se račvaju putevi za Castor i Lyskamm se prelazi ledenjak, a zna se da se na ledenjacima nema što raditi kad omekša kad zatopli. Nas to u petak nije toliko brinulo zbog niskih temperatura tako da smo krenuli oko 10 ujutro u propisnim ledenjačkim navezima. Vikendima u vrhuncu sezone na Castor ide preko sto ljudi što znači da je put dobro utaban. To može pružiti i lažnu sigurnost da se ne treba navezivati no na par mjesta smo naišli na manje pukotine upozorenja.
Zadnji uspon je Colle de Felik je malo strmiji, dovoljan da uz rijedak zrak (na toj visini oko 60% kisika na razini mora) mnogima oteža dah. Uz malo poticaja svi smo preko sedla prešli na prvi vrhić od kuda vodi staza po uskom grebenu na sam vrh Castora (https://youtu.be/CWGSRpdo6M8?t=97). Uspon nije težak no svejedno treba imati dvije osnovne predispozicije za Alpe - glavu za visine te sigurnost koraka. Nagibi sa strane na nekim mjestima ne daju puno nade da se zaustavi cepinom osim u prvoj sekundi te treba pažljivo birati korak.
S vrha se otvaraju vidici na cijele Alpe. Od južnih francuskih alpskih vrhova, preko masiva Mt. Blanca do impresivnog Matterhorna i ne manje impresivnih Weisshorna, Doma i svih drugih vrhova u Francuskoj, Italiji i Švicarskoj. Gledajući te prizore već radimo buduće planove.
Povratak je bio mnogo brži nego uspon no kasni povratak po suncu u nešto sporijoj grupi je svejedno uzeo danak. Jak odbljesak s ledenjaka nisu zaustavile ni inače solidne naočale te sam dobio glavobolju. Neki su se naivno zaboravili namazati kremom velikog faktora te unatoč kompletnoj pokrivenosti cijelog tijela i lica što odjećom, što buffovima i naočalama pošteno nagorjeli tako da su mi se sljedeće jutro prikazale nekakve natečene spodobe koje pomalo podsjećaju na rakune.
Oni koji nisu izvadili kremu za sunce na vrijeme sad su vadili svakakve kreme da ublaže posljedice. Većinom neuspješno.
Iskustvo stečeno na vlastitoj koži se najbolje pamti. Tako sam i ja zapamtio da treba kremom namazati unutrašnjost nosa zbog odbljeska sunčevih zraka od ledenjaka.
Sljedeći dan sam dočekao čio i odmoran, po prvi put dobro aklimatiziran, taman za uspon na teži zapadni Lyskamm. Da ne bi sve bilo idealno puhao je jak vjetar koji nam na pristupu nije davao puno nade da ćemo se stvarno gore i popeti, a tad smo već napustili i ideju o traversi.
Dio ekipe je već dan prije odustao od uspona, dio na ledenjaku do Colle de Felika, a dio pod prvim žiletom Lyskamma. Putem smo sreli ekipu koja se također okrenula koja je rekla da su samo dvojica tog dana popela Lyskamm. Ono što nas nije baš utješilo je što su isti popeli Castor prije toga za ispod sat i pol što je jasno ukazivalo na to da se ne radi o nekim papcima.
Nakon kraćeg premišljanja na jakom ledenom sjevernom vjetru pet nas je ipak odlučilo probati - Aco, Neven, Goran, Dino i ja. Nakon uspona po strmoj padini se dolazi na tzv. žilet, mjesto na kojem se dvije strme padine sreću.
Vjetar na vrhu žileta obično napravi snježnu strehu koja visi na jednu stranu te zahtjeva posebni oprez jer se njen vrh nalazi na samom provalijom. Nekakvi tragovi su već postojali sa sjeverne strane žileta, te iako mnogo ozbiljniji nego onaj na Castoru, nije bio toliko opak koliko sam očekivao. Mjesta za grešku ipak nema jer svako poskliznuće završava ili tisuću metara dolje u Švicarskoj ili nešto manje u Italiji s druge strane.
Svi osim Dine smo imali po dva cepina tako da sam jedan uvijek držao u položaju za zakucavanje u slučaju da se ipak nešto dogodi da izgubim ravnotežu. Postoji više scenariju u kojem se to može dogoditi. Onaj najčešći je da vrhovi dereze zapnu ili za drugu derezu ili za hlače ili gamaše te treba vrlo pažljivo raditi korake.
Jak vjetar je prestao dolaskom na malo sedlo ispod zadnje padine od kojih 45 i više stupnjeva i duljine kojih stotinjak metara. Neven je odjurio gore, a mi smo je popeli preko pola kad smo došli na čisti led. Tu smo se malo pokolebali i vijećali trebamo li ići dalje. Naime izlaskom iz te ledene padine dočekao bi nas opet jak sjeverni vjetar na kako smo mislili još gadnijem zadnjem žiletu do zapadnog Lyskamma. S obzirom na to da smo bili na rubu odluke ići dalje ili ne prevagnulo je neiskustvo te smo se spustili dolje samo sto metara od vrha. Dino s jednim cepinom nije ni imao izbora.
Kad nas je Neven, koji je jedini popeo vrh, dostigao rekao nam je da je gore slijedio lakši dio. U tom trenutku, iako nam je bilo žao da ne popnemo vrh kad je već tako blizu, nismo imali više želje još jednom prolaziti prvi žilet i ledenu padinu. Iako nismo popeli vrh, stekli smo vrlo korisno iskustvo te dosegli najvišu točku do sada - 4350 m.
Kako smo na povratku u navezu svi bili podjednakih (dobrih) mogućnosti vrlo brzo smo odradili cijeli ledenjak i spust sa sedla te se našli u domu u kojem smo ostatak večeri proveli pričajući, jedući i pijući te u mojem slučaju igrajući šah po prvi put nakon kojih 15 godina.
Dobro aklimatizirani sljedeći dan smo se brzo spustili iz doma. Mene je uhvatio moj trail gen pa sam si u teškim gojzama i još težim ruksakom dao oduška po zaleđenom snijegu i opet hrapavim granitnim pločama.
Kako je ostatak ekipe bio sporiji iskoristio sam nakupljeno vrijeme za kupanjac u jezeru na 3089 m. S obzirom na plićinu jezerceta namočio sam samo noge do koljena no i to nije zanemarivo s obzirom na to da je u vodi još mjestimice plutao led.
Dolaskom na parking susrećemo Franju s njegovom ekipom koja će također na Castor. Poslije kratke priče krećemo u Zagreb na dugi put isprekidan stajanjima poput onog na neizostavnu talijansku pizzu stavljajući točku na i još jednog vrijednog iskustva.
Iskustva u kojem je bilo mnogo toga s prefiksom prvi te koje je učvrstilo znanja koje smo već posjedovali i otklonilo mnoge nedoumice ostavljajući prostora za još mnogo novih pothvata u bližoj budućnosti. Svi smo se vratili puni dojmova (a neki i opekotina) i zadovoljni.
Zadovoljan može biti i Aco jer je uspio prenijeti znanje koje nam je svima omogućilo da bez stresa uživamo visoko u planinama.