Obzirom da nam je bilo zabavno prošli vikend, evo "par" riječi o tome što smo penjali...
Prvo je plan bio penjati Dolar Kilar Vavken u Velikom Draškom Vrhu, onda je Ivana rekla da je to previše pristupa i previše odstupa pa da idemo penjati Belač-Zupan u Šite... Kako ćemo Kranjec i ja doznati Šite su malo brdašce, praktički na cesti, na silasku moraš paziti da te ne udari auto ( pogotovo ako ga vozi tvoj brat koji te tri sata čeka da krene za Zagreb, he he, sori još jednom Kruno i Ivana )...
Onda smo trebali krenuti u petak, pa penjati u subotu, ali zbog hladnoće krećemo u subotu ujutro laganini za Vršić, a penjanje u Šitama ostavljamo za nedjelju...
Na Vršiću smo čak i penjali, Steber nad Kaminkovim kaminom, u Nad Šitom glava... Bilo je hladno, puhalo je, a na smjer ne treba trošiti riječi... Pozdravljamo se s Željkom, Mirnom, Bodićem, Macom (koji, koliko sam shvatio, rehabilitira svoje bolno koljeno planinarenjem?!) i Kmecom, klopamo u koči na gozdu i pičimo put Tamara...
Do sada nisam tamo bio, ali izgleda kao pravi raj, stijene svuda okolo i iznad, proplanci i šuma, piva samo 2,5 eura, dom se renovira pa nikog osim nas tamo nije bilo, šumske životinje trčkaraju uokolo... U jednom trenutku na proplanak ispred doma izišla je srna i praktički jela Ivani iz ruke... Dobro, pobjegla je kad je namirišala da joj Ivana pokušava podvaliti užegle orahe, ali svejedno, ljudi, životinje, priroda, milina jedna...
Kako smo napunili baterije u subotu, odlučili smo ih isprazniti u nedjelju, čemu vikend služi...
Kako je Belač-Župan vrlo ozbiljan smjer, skoro 500m konstantnih petica, razum pobjeđuje (ovo se desilo još u Zgb da ne bude zabune) te Kranjec (aka Razum) i ja biramo lakšu smjer Herlec-Kočevar u lijevom dijelu stijene... Lakša je jer je srednji dio od kojih 200m smjera lagano penjanje ( II - III ) po rampi, ali zato ima vrlo konkretan prvi dio i zabavan kamin na izlazu...
Pristup odrađujemo u svojoj polulutajućoj varijanti, prvo ravno od doma na stazu za Vršič ( gdje ćemo na kraju dana i završiti, he he, tu činjenicu sam tek sad skužio), pa nakon Kruninog poziva, kroz šumu, priključujemo se Ivani i njemu na stazi za Jalovec koja se drži desnog dijela doline... Po izlasku iz šume shvaćamo da smo zapravo fulali i da smo se trebali držati lijeve strane doline jer nam staza do ulaska u smjer vodi po siparu na lijevoj strani... Ispravljamo stvar tako što prečkamo do stijene i soliramo do police pod stijenom po kojoj opet prečkamo ulijevo do samog ulaza u smjer... Ispalo je bolje nego tabanariti po siparu…
Na ulazu u Herlec-Kočevar obješena je potkova tako da ulaz nije moguće promašiti… Pod smjerom smo oko 9, sat i pol pristupa, razumno vrijeme… Penjanje je konkretno od početka, a u smjer kreće Kranjec, spaja prva dva cuga… Slijede dva cuga petica, od kojih je drugi orijentacijski zahtjevniji… Radi se o ploči kroz koju treba naći najlakši put, ako se pogriješi penjanje može biti i teže od petice… Kranjec kuca klinove ko pravi alpinist, nažalost ima ih samo 5... Poslije je priznao da do ovog smjera (osim školskih) nije zabio niti jedan jedini klin... Nakon ovog smjera brojka zabijenih klinova zaustavlja se na oko 10?! Znam da će me neki zbog ovog vuć za jezik, ali živjeli klinovi! Ponekad... ;)
Sljedeći cug ima dvije varijante, lijevo petica po zajedi ili desno četvorka kroz nešto položeniju ploču. Biram lijevu varijantu, nudi više mogućnosti osiguranja, a da nisu klinovi! ;)
Sve u svemu, napredujemo sporo... Tek oko 1 smo na početku laganije prečnice, što znači da nam je ostalo još 2/3 smjera...
Naknadnom analizom zaključujemo da su Kranjeca usporavale friško kupljene penjačice različitog broja... veća penjačica zapinjala mu je za stijenu i to ga je značajno usporavalo... Ja sam pak većinu vremena provodio u telefonskim razgovorima s Krunom i Ivanom ( koji su nakon odustajanja od penjanja Belač-Zupana planinarili s pogledom na nas dvojicu ) pokušavajući im objasniti razloge naše sporosti...
Kako je Kranjec do tad izbrusio penjačicu, ja spremio mobitel, rampu prolazimo brzo, razvlačimo čitave dužine užeta... Duga četiri cuga, penjanje je sasvim konkretno, dvojke na mjestima trojke, a pod detaljem gornjeg dijela smjera - kaminom smo oko 16...
Kamin je naporan i dug, ali dobro poklinan, čak mi je i kompleta falilo... Uz laganu prečnicu u desno i izlaznu četvorku na izlasku iz smjera smo u pola 6... Smjer završava, avantura počinje...
Neću dužiti (hm... previše) jer već se previše teksta skupilo, a i za detaljan opis dođite poslije treninga u solidumu na pivu u Medvegrad ( piva ispred soliduma se ne računa! :P )...
Ukratko, obzirom da Kruno i Ivana nisu penjali svoju smer, prebacuju nam stvari iz doma u Tamaru do auta na Planici i odlaze na Vršič gdje smo se teoretski Kranjec i ja trebali lagano došetati grebenareći od Šita do Mojstrovki... Nije bilo lako i na kraju nije bilo po grebenu... U svoju obranu mogu reći da postoji na karti ucrtana neka nemarkirana staza koja krene prečkati po grebenu šita prema mojstrovkama, ali ne ide skroz po grebenu, nego se spusti prije Travnika niže i na kraju se spoji na markiranu stazu koja od Jalovca ide za Vršič... Nismo je pronašli, pa kako je teren dosta odsječen, ne želimo riskirati i vraćamo se po grebenu prema Jalovcu te se spuštamo po zelenim livadicama prema istoj toj markiranoj stazici koja od Jalovca vodi za Vršič... Između nas i staze samo je 500ak metara klekovine, koliko teško može bit... Šit e može... Kotrljali smo se po tom sranju dobrih sat i po... I tek nas je onda dočekalo dobrih sat i po tabanarenja do Vršiča... Na Vršiču smo u 22 i ajmo reć sitno...
O Kruninom (moram reć ipak suzdržanom i umjerenom i pa ajde zasluženom) predavanju više može reći Kranjec koji se napucao s paketom gumenih bombona i litrom coca-cole ( sve skupa valjda pol kile šećera ) pa je bez spavanja izdržao do Ljubljane. Ja sam se oduzeo trenutno...
U Zagrebu smo oko 2... Ujutro na posao!
Šit e...