Prvo i prvo posvete i zahvale - u biti jedna najvažnija koja je promakla većini...
Hvala našoj pročelnici Željki, koja je potrgala prste i vjerojatno izlizala (možda i malo izgrebala) staklo na mobitelu dogovarajuć smještaj u Dolomitima... Ona je dogovorila oba apartmana, a naš smo mi kasnije prenamijenili u 7+1(1) hostel...
Živjela pročelnica... :)
Hvala i našoj gazdarici Giovanni koja nije ni zavirila u apartman dok nije trebalo pokupit pare u petak! :)
Drugo i drugo, puno toga smo popeli i teško je pohvatat sve detalje 10 dana boravka u Dolomitima u kojima, tad se činilo, nikad ne pada kiša... Pokušao sam skratiti koliko god je to moguće, ali nažalost opet mi je ispala hrpa toga...
Kako kažu da slika vrijedi tisuću riječi, a naš drug Tomašek (da, probao sam ga zvati Ivan, ali nije se primilo) ima tisuću slika, moj izvještaj će biti samo podsjetnik za njegovih milijun riječi (a zato je i moj izvještaj kratak)...
Siguran sam da će se pročelnica ponovo iskazati i rezervirati neki ponedjeljak uskoro... ;)
Evo dakle što smo penjali, možda nekom posluži kao inspiracija sljedeći put u Dolomitima:
DAN 1. Subota 07.08.
Smjer: Piccolo Lagazuoi, Via M. Spezziale, str. 90 Classic Dolomite Climbs
O smjeru smo čuli preporuke sa svih strana, najljepša petica koja postoji ono igdje ikad... Pa istina... Meni sigurno najljepša koju sam do sad imao prilike penjati.
Kompaktna, okomita crna stijena, pješčanih satova posvuda, toliko da sam potrošio i svoje i Tomašekove gurtne (jer loša je sreća vidjeti pješčani sat i ne ukopčati ništa).
Malo su nam dojam pokvarili hladnoća i smrznuti prsti ali su se zagrijali taman nakon prvog cuga četvorke.
Srednjeg dijela smjera se ne sjećam, ništa posebno, ima penjanja i nešto hodanja i vodi do finala - dva cuga VI-.
U biti se radi o dva kratka previsna detalja, prvi ploča, jedan ili dva giba, drugi previsna pukotina. Oba cuga su dobro osigurana, klin je točno u detalju. Dobro za podizanje morala i nabrijavanje ega.
Ocjena: Geil!
DAN 2. Nedjelja 08.08.
Smjer: Sella, Third Sella tower, Vinatzer, str. 31 Classic Dolomite Climbs
S ovim smjerom smo ušli u seriju kasnih ulazaka u smjer i izlazaka iz smjera po noći. U smjer ulazimo u klasičnih alpinističkih pol 2, 2... popodne... Nakon pumpanja ega prethodnog dana ocjene u ovom smjeru su prilično iznenađujući tvrde ( možda to ima veze s činjenicom da je smjer prvi put po vodiču popet 1935 ). Ima u donjem dijelu interesantnih detalja, previsa, pukotina, ali penjanje je lijepo, eksponirano... Na pola smjera je široka polica iz koje kreće ulazak u drugi dio smjera, ali po kojoj se kasnije i silazi...
Plan je vidjeti prolazno vrijeme, pa ako je presporo odustati na pola. Ispred nas penju dva Britanca Tim i Jim i pomalo nas štopaju...
Shvaćamo da će silazak vrlo vjerojatno biti po mraku, ali pogled na detalj smjera, tzv. cobra crack tjera nas na nastavak. Pukotina u kojoj se jednostavno osigurati završava stropićem koji se relativno lagano obilazi s desna. Tomašek uživa i đema, nije ni meni loše... U nastavku stijena postaje nešto lošija, a rupa pod guzicom sve veća, pa se rupa na guzici steže kao i prsti oko grifova... A detalji u četvorkama interesantni... Vani smo u pristojnih pola 9, taman u zalazak, romantika...
Na silasku udružujemo snage s Timom i Jimom i sedam cugova absajla poslije ( za gornjih 4 Kruno kaže da se mogu otpenjati negdje sa strane – mi nismo vidjeli kuda ) kod auta smo oko 11, u aparmanu oko pola 1 ( ali ehm, !!! VAŽNO !!! prije Krune, Ivane, Željke i Mirne )...
Ocjena: Sehr sehr Geil!!
DAN 3. Ponedjeljak 09.08.
Smjer: Cinque Torri, Torre Grande, via Miriam, str. 117 Classic Dolomite Climbs
Dan počinjemo detaljnom analizom i pomnim planiranjem dnevnog uspona. Nakon dve ili tri kave/capuccina, odlučujemo se za via Miriam. Kao riješimo to za zagrijavanje, pa ćemo još nešto teže, našli i kandidata... :) Tomašek i ja pristup rješavamo pješice za razliku od Zrinke i Kranjeca koji se kao gospoda voze iznad naših glava. U prolazu im pada napamet da su nam mogli opremu uzet... Kao taj tren se sjetili. Pizde. To smo im i rekli. Više puta. Oni se samo smiju. Ipak mi se smijemo zadnji jer dolazimo gore 5 minuta iza njih dvoje. U potrazi za svojim smjerom prolazimo pored njih dok se Kranjec tek navezuje. Za razliku od njih nas dvojicu žulja u džepu 11,5 eura :P.
Pod smjerom nalazimo nekog napušenog lika i djevojku mu, koji polurazgovijetno mumljaju o nekakvoj sedmici koja počinje baš tu gdje mi trebamo ući u smjer. Sliježemo ramenima i ulazimo u smjer, a on nakon telefonskog razgovora nestaje u nepoznatom smjeru. Svaki put se iznenadim kako interesantnih ljudi na ovom svijetu ima... :)
Via Miriam nije nas se dojmio kao osobito lijep smjer, u donjem dijelu izlizan (a i grifovi izgledaju podimljeno), u gornjem, barem za nas, krušljiv. Flaksamo četvrti cug. Složili smo se da smo umjesto očekivane petice penjali nekakvih 6a, znači VI+ uz krušljivu stijenu, intersantne previsne detalje i mjestimične ćosave klinove, pojam koji nam se ukorijenio u vokabularu sljedećih dana. Tomašek u tom cugu vidi Isusa, ja proživljavam napad nervoze (zaključujem da moram počet pušit) i nakon dva cuga absajla dolje smo, a da nismo vidjeli vrh... A navodno je zadnji cug ujedno i najljepši! Nema veze, silazimo taman na zalazak i prekrasan pogled na Tofanu. Nakon fotosešna vrlo brzo zaboravljamo na probleme i vraćamo se u apartman. Opet po mraku.
Ocjena: No more!!
DAN 4. i 5. Utorak i Srijeda 10.-11.08.
Smjer: Krevet, via Normale.
Očekujemo kišu, ispijamo kave, liječimo bolne jagodice prstiju. Prethodnih dana se stiskalo, što od straha, što od potrebe. Kako kiša pada slabo ili nikako, penjemo sportiće, neki (Smud, Tena, Kranjec i Zrinka) oba dana, neki samo jedan. Pronalazimo lijepo malo sportsko penjalište 5 minuta od Alleghea. Tomašek i ja opet flaksamo i umjesto 6b za zagrijavanje penjemo 7a. On na pogled ja na 15ak minuta gledanja (i pipanja). Odlučujemo više ne griješiti...
Večerima proslavljamo odlazak Tene i Smuda u Luksemburg, pardon, opraštamo se od Tene i Smuda. Oni drugi dan odlaze za Zagreb, kao i neočekivano, Matej i Tatjana. Matej je naime još prvi dan na silazu iz smjera ozlijedio gležanj. Ne pomažu mu ni alkoholni oblozi. Kako gubimo članstvo apartmana nastojimo ga nadoknaditi Bojanom i Jagorom kao i Lukom Milošem. Svi oni nakon žestoke promidžbene borbe s drugim apartmanom biraju naš apartman... ;)
Ocjena: Sehr geil!!
DAN 6. Četvrtak 11.08.
Smjer: Punta Fiammes, South Face, Via Comune, str. 122 Classic Dolomite Climbs ( željeni smjer: Punta Fiammes, South-East Arete, Fiames Arete str. 124. Classic Domite Climbs )
Ovaj put se ozbiljno pripremamo za uspon, obzirom na, nakon kiše, hladnije vrijeme, izabiremo južnu stijenu, najniže moguće, uz dizanje u 6, pokret iz apartmana u 7, na kavi pod smjerom smo prije 8. Birtiju u koju smo sjedamo na kavu vode tri generacije žena. Kranjec je prethodnih dana donio odluku skučiti se negdje u Dolomitima, a u baki vidi priliku za lako i obzirom na unuku, ugodno ostvarenje želja. Zašprehava ju i traži upute za instituto elioterapeutico od kuda po vodiču vodi staza do smjera. Baka nas šalje 2 km u suprotnom smjeru nazad prema Cortini. Ne sumnjamo u Kranjecov šarm i bez pogovora sjedamo u auto nazad za Cortinu.
Ja vjerujem da smo ipak mi nekud krivo skrenuli (ili je baba vidla da Kranjec škica i unuku) jer nas je čekalo dobrih sat vremena tabananja nazad, po dijelovima kroz klekovinu ( sljedeći put parkiramo kod igrališta i najkraćim putem preko sipara koji vodi direktno prema stijeni pičimo uzbrdo). Cijelim putem pokušavamo upariti sliku sa skice s onim što vidimo na stijeni ispred. Ne ide nam baš. Gornji dio odgovara, ali donji dio stijene izgleda puno konkretnije nego je to skicom prikazano. Gubimo još sat vremena raspravljajući gdje da uđemo u stijenu. Na kraju biramo neku najlakšu liniju i krećemo. Pogađamo, valjda, ulazni kamin jer je na kraju štand na dva klina... Zrinka ipak mudro odustaje i apsajla iz prvog cuga, a nas trojica nastavljamo.
Sve u svemu donji dio smjera smo odradili, skoro najlakšim putem – ugrubo, treba pratiti travnate police lijevo-desno koje nisu više od dvojke za ocjenu. Skoro najlakšim jer smo si ipak uspjeli priuštiti i malo uzbuđenja u obliku neke uske polica koja odozdo izgleda skroz penjivo, ali je bila poprilično krušljiva. Vidjeli smo laganu široku policu kojih 10m ispod nas, ali kao ajmo kraćim putem, nećemo sad valjda prema dolje. Ovoga puta sam ja vidio Isusa i trenirao živce zihračima ( srećom Kranjec puši pa nije doživio napad nervoze kao ja neki dan ).
Nakon moje borbe Tomašek izvlači još jedan cug ( kojih 200ak metara izvučenog štrika od početka ) i tek se tada nalazimo pod stijenom sa skice.
Stijena izgleda impresivno, okomiti zid, a smjer koji želimo penjat još impresivnije, po desnom bridu tog zida. Kako je već laganih 16 sati i sitno, shvaćamo da ipak moramo prekrižit težu ( i dužu ) desnu varijantu i ubacit u petu brzinu da bi po lakšoj lijevoj varijanti možda stigli prije mraka izić iz smjera. Ta desna varijanta meni definitivno ostaje na popisu želja...
Ako smo prvi dio ( u biti pristup ) smjera odradili ekstra sporo, u nastavku smo bili zbilja brzi. Ova lijeva varijanta također nudi iznenađenja ( jedan cug petice – umjesto krušljive četvorke ), vrlo zračno penjanje, neobičnu stijenu – s jedne strane savršeno kompaktnu, a malo dalje krušljivu, ali pičimo i tih 400m sa skice odrađujemo mislim u manje od 5 sati. Zadnji cug Tomašek izvlači bez lampe, a Kranjec i ja moramo izvadit lampe. Na vrhu prekrasan pogled prema Cortini pod rasvjetom. I opet romantika...
Silazak odrađujemo po ferati Strobel – dakle od izlaza iz smjera po stazi lijevo tj. zapadno umjesto uobičajene rute desno – preko vrha punta Fiammesa – pa po siparu nazad do ceste. Prednost ferate je očita jer smo kojih 600m visinske razlike odradili u sat vremena. Zovemo Zrinku koja je dan provela u Cortini i koja nas dočekuje pivicama. U apartmanu smo već prije 23...
Ocjena: drugi puta ćemo pametnije...
DAN 7. Petak 12.08.
Smjer: Cima cason di formin, North-West Corner Dalago, str. 110 Classic Dolomite climbs
Ekipa nas već lagano pljuca zbog noćnih uspona i silazaka. Glave su prazne, a butine lagano bolečive. To jutro oko 11, panično listamo po vodičima i ne uspijevamo pronaći ništa interesantno, blizu, kratko, a da je u dijelu u kojem nismo penjali... Nećemo opet doma po mraku, možemo mi i za dana izić iz smjera... valjda...
I onda pogodak. Piše u vodiču: "no scrambling, no choss, and rubble"!!! Smjer od 250m, sa sat vremena pristupa po markiranim stazama, ispod passo Giau-a kojih 6 km u smjeru Cortine... Konstantne četvorke, prvi cug petica, ali tko ne želi može ga obići po četvorki s lijeve strane...
Pristup prekrasan, poslije saznajemo od Krune da staza vodi do doma koji se nalazi u najromantičnijem dijelu Dolomita... Smjer vidljiv s pristupa, orijentacija preočita... Ne smeta nam ni lagana kišica koja povremeno kapa... Pod smjerom smo od auta za tih sat vremena koji piše u vodiču.
Prvi cug ( koji se može razlomiti u dva ) je prekrasna okomita pukotina u bijeloj kompaktnoj stijeni. Mjesta za osigurati se na pretek, nigdje nikakvog razlomljenog materijala jer ga valjda voda odnese. Uz jedan kratak cug dvojke nakon prve petice ostatak smjera su konstantne četvorke po žljebu. Štandovi su uređeni na dva klina, a i svakih 10ak metara nađe se po klin. Kako nam Kranjec i Zrinka dišu za vratom, Tomašek i ja ignoriramo uređene štandove i izvlačimo koliko ide užeta. Improvizirati štand nije problem... Većinom klin plus koji dodatni komad opreme ili pješčani sat... Malo nam smeta povremena kišica koja moči stijenu, pa kako je stijena savršeno kompaktna, kada se namoči postaje skliska. Treba birati bolje grifove, ali ima ih na pretek...
Tek na kraju smjera Tomašek i ja primjećujemo da smo iza leđa izgubili Kranjeca i Zrinku... Nema veze, pogled je savršen, u međuvremenu se oblaci razilaze i Tomašekov mitraljez radi prekovremeno. Po Dolomitima odjekuje Tomašekovo geilanje... Nakon sat i pol glupiranja na vrhu, konačno do nas stižu i Kranjec i Zrinka. Zrinka je skliznula na mokroj stijeni pa se nominirala za drvena krila. Pad od pet-šest metara na čok kroz pješčani sat. Čokovima se izgleda ove godine najviše vjeruje.
Silazak je opet poseban gušt, od vrha smjera se prečka udesno prema pukotini između dva špica. Tomašek i ja smo stigli doraditi i čovuljka dok smo čekali Kranjeca i Zrinku... Pukotina je zatvorena velikim blokom, ali postoji uzak prolaz s desne strane kojim se izlazi. Silazak najprije po zelenim livadama sa pogledom na najromantičniji kraj u Dolomitima, a zatim lijevo uz stijenu u prvo ružan sipar, a zatim u laganu vožnju siparom do ulaska u smjer i povratka na markiranu stazu do auta. Predobro! Žurimo doma, jer treba platiti apartman dobroj gazdarici... :) Opet mrak, ali ne smeta...
Smjer preporučam svima, penjanje je lijepo ali ne preteško, stijena kompaktna, četvorke po žljebu se mogu i obići po grebenu s desne strane. Kranjec i Zrinka kažu da ima i spitova po grebenu, a penjanje je trojka...
Ocjena: Sehr geil...
DAN 8. Subota 13.08.
Smjer: Tofana di Rozes, South Face Butress 1, South Arete, str. 104. Classic Dolomite Climbs ( ima i detaljnija skica u Dolomiti Arrampicare a Cortina d'Ampezzo str. 124 )
Ujutro raspremamo tulumaru, pardon apartman, obzirom na dobru prognozu odlučujemo ostati u Dolomitima do ponedjeljka. Dan je predobar, bez oblačka, prognoza za sutra mogućnost pljuskova popodne. Tomašek i ja odlučujemo forsirati uspon na Tofanu. Bolje izlazak po mraku nego kiša munje i gromovi... Preporuku za smjer imamo i od Krune i Luke koji su to penjali par dana prije...
Da skratim, pod smjerom smo nakon 45 minuta pristupa od Dibona doma, u pola 13, gdje nas čekaju dvije naveze... Gledamo se i kiselo smješkamo, računamo kad pada mrak! Jedna naveza ispred nas odustaje, a druga naveza izgleda prilično iskusno i napreduju brzo. Nema šanse da mi odustanemo... Krećemo u 13. Usklađujemo ritam s navezom ispred da si minimalno smetamo. To nam daje dovoljno vremena za naslikavanja u smjeru koji je zbilja atraktivan. Jedan je ključni cug, mislim V+, lagano previsna pukotina, ali dobro osigurana, kompaktna stijena, Tomašek uživa... Mene zapada atraktivna prečnica, po okomitoj ploči, ispod nogu veliko ništa dobrih 300m. Geil, geil, geil, kaže Tomašek, vadi mitraljez... :)
Uz navezu ispred koju povremeno vidimo u stijeni, i smjer koji ide dosta jasnom linijom samo povremeno konzultiramo skicu. Ima mjesta na kojima se može otići u težu stijenu, ali sad smo već prekaljeni asovi ( ehm, imali smo sreće ), prolazimo bez ikakvih problema... Na vrhu smjera smo u 19, Sunce još ni ne razmišlja o zalasku... Brz silazak po siparu daje nam vremena za pivicu u Dibona domu... Oko pola 9 (još po danu) skupljaju nas Zrinka i Kranjec koji su taj dan penjali Falzerego tornjeve...
Ocjena: Geil geil geil...
DAN 9. Nedjelja 14.08.
Smjer: Sass Pordoi - Via Gross – Momoli ( jedan od IV grado vodiča, dobru skicu našli na internetu )
Nakon sušenja šatora i doručka na otvorenom ispijamo kavicu u birtiji preko puta žičare za sass pordoi. Butine bole i to nije ona uobičajena muskul fiber bol, već duboka u korijenu mišića. Noge su spremne za odmor... A i glave su prazne. Najoblje kako mogu opisati raspoloženje je "no more". Pa ipak, polazak prema smjeru oko 12, ulazak u smjer oko 13. Vremena više nisu pomno isplanirana već su samo posljedica otkazivanja životnih funkcija.
Kranjec i Zrinka biraju poznati smjer Mariakante, Tomašek i ja penjemo Gross-Momoli odmah preko puta njih. Ne znam da li zbog umora, ali smjer me se nije posebno dojmio. Ima dvije petice od kojih mi se donja V- činila značajno teža od, po skici teže, gornje čiste V-ice.
Smjer luta lijevo desno kroz ploče preko puta Marije. Dovikujemo se s Kranjecom i Zrinkom koji nas još navode na pogrešne varijante ;))) Kranjec zapravo, Zrinka je super! Ugl. na izlazu smjera smo oko 17, skupa s Kranjecom i Zrinkom, na vrijeme da mahnemo Maji i Toniju koji hvataju zadnju žicu... Dolje na noge koje vrište od uživancije.
Nema veze, ušteđenih 10ak eura trošimo tu večer, na finu pizzu i poslije družeć se sa Canazei-škom elitom ispijajuć pive u centru grada. Ne uklapamo se baš.
Ocjena: nit miriši nit smrdi...
DAN 10. Ponedjeljak 15.08.
Smjer: Zagreb
Kvari se prognoza. Ujutro pregovaramo o još nekom smjeru, ali samo teoretiziramo. Nikom se ne da pomaknuti...
Srećemo pod Sellom, Pavla, Tinu, Doru i Andreju. Pavao i Tina su zadnja dva dana spavali u domu kod Vajolet towersa, a Dora i Andreja pod Sellom kao i mi, ali to nažalost nismo znali...
Uspjevamo nabrijati Tinu i Pavla da pokušaju taj dan popeti M-spezziale. U biti i nije bio neki problem nabrijati ih, na čemu im evo ovim putem čestitam! I to nakon 10 dana penjanja! :)
Mi pičimo za crnu rupu zvanu Zagreb ( u tom trenutku to tako izgleda ). Svaka druga birtija je naša pa smo u Zagrebu tek oko 23...
Ocjena: depra tu da fullest…