Petak navečer, okupljanje kod Lisinskog nakon Pavlinog koncerta. Via Paklenica… U autu smo Didak za volanom, Pavla kao suvozač, Paško i ja na stražnjem sjedištu. Sutradan će nam se još pridružiti Tiho, Petra, Renata i Pintar.
Išli smo po staroj cesti jer je kao jeftinije, ali nas zaustavlja policija usred ničega u gluho doba noći u, kako oni kažu, naseljenom mjestu. Prvo prigovaranja jer mi odostraga nismo vezani, pa prigovaranja za prebrzu vožnju, pa namrgođene face…Ne. Namrgođene su face zapravo prisutne cijelo vrijeme. Nekako smo se ipak iskobeljali i dalje put nastavljamo kao VELIKA obitelj, gdje se Paško i ja vezani odostraga osjećamo kao prava djeca. Ha, konačno sam došla na svoje.
Subota ujutro, kava kod Dinka sa mnoštvom Velebitaša, doručak, pakiranje i pokret u Anića kuk. Mislim da smo Pavla i ja jedine koje se penju već 6 godina, a još nismo popele Mosoraša. Naime, još daaaaaavno smo si obećale da ćemo ga prvi put penjati zajedno, a to se do danas nije dogodilo. Pa zato, živio današnji dan !!!
I tako, krenusmo u Mosoraša. Skupile se 3 naveze: Paško i ja, Pavla i Didak, Nataša i Grubi. I tako smo se lijepo ispenjali , još ljepše podružili na štandovima i divno se proveli…
Ostaje mi za objasniti zašto je ovaj dan prozvan Danom RAMBO žena. Jednostavno je za pogoditi. U tri naveze od ukupno tri naveze ključne su cugove vodile žene…A naše momčine su si malo sjeli u pojas, pa su se malo povukli za komplete (kad su već tu treba i njih iskoristit), pa urliču: špaaaanaj (a di\'š jače španat), pa malo njurgaju kako je teško…A dobro, priznajem, nije bilo baš tako, ali ovako je interesantnije za čitat. I konačno, javno mogu reći, kako je ovo ipak dokaz da žene NISU propast alpinizma.
Još je jedan neobičan događaj obilježio današnji dan, ali nešto može ostati i tajna. Samo mala napomena dečkima: ne penjite bez gaća !!!
Spustili smo se i otpičili kod Dinka na pivu i rogovaču. Kako tko. I to je to… Jedan sasvim prekrasan dan.
Iris