Evo možda da i uspijem napisati jedan izvještaj prije Mateja (iako sigurno ne toliko opsežan i detaljan J ).
Sve se to dogodilo uz puno planiranja i proučavanja dostupnih informacija. Naime Aco, Matej i ja smo napokon odlučili da je prognoza prihvatljiva i zaputili se u nedjelju ujutro u Italiju, točnije malo mjesto Cerviniu. Osim lijepih kućica, velikih hotela, predivnih skijališta, lakših 4-tisućnjaka tamo je smješteno i jedno malo slatko brdašce po imenu Monte Cervino ili ti ga Matterhorn (j…m li ga uvijek je kao napušen u oblacima, pa sam se često i upitao kako ga uspiju onako lijepo slikati da izgleda kao na čokoladi – o tom malo više kasnije). Naš plan je bio popeti JZ greben poznatiji kao Lion ridge ili Cresta del Leone.
Prvobitna ideja je bila da imamo i četvrtu osobu u ekipi ali su nam svi planovi po tom pitanju propali. No to nas nije omelo i odlučili smo napasti u troje iako smo znali da to znači puno manju brzinu kretanja i puno više posla nego penjanje u parovima.
Dolaskom u Cerviniu oko 17h vrlo brzo uočavamo što nas čeka – cca 2500m uspona u oblakom prekriven vrh. Odlazimo u informativni centar i u razgovoru s vodičima saznajemo da su uvjeti u smjeru u petak i subotu bili super te da se penjalo bez dereza, no da je u Bivku Carrel bilo puno više ljudi nego što ima mjesta (cca 80 ljudi na 40 mjesta). Također doznajemo i aktualnu vremensku prognozu koja kaže da će slijedeća 2h padati kiša. Tu se super iskazao Aco koji je dan ranije već rezervirao smještaj u Hotelu Stambecco na visini od 2550m. Prvobitni plan je bio prvi dan spavati u Rifugio Abruzzi na 2.800m zbog bolje aklimatizacije i blizine smjera ali kako su vremenski uvjeti bili loši nismo se bunili kada je po nas došao mladić iz hotela u terenskom vozilu i prevezao nas od parkinga do hotela (čime smo uspon skratili za 500m).
Odluka pada da rano ustajemo i krećemo u smjeru doma Abruzzi koji je od nas udaljen 1h hoda, od kuda dalje nastavljamo prema Bivku Carrel na visini od 3.835m. Cijelu tu dionicu prelazimo za nešto manje od 5h što je dobro ispod daljinara, te nakon savladavanja par fiksnih užeta (koja kada su mokra nisu neka sreća), dolazimo u bivak oko 13h. Napominjem da smo se tu navezali kako bi se sigurnije kretali. Ispod bivka na visini od cca 3.600m počinju spitovi i na nekim mjestima fiksna užad što ukazuje da iako se radi o „alpskim dvojkama“ pad bi značio kraj karijere, a i života vjerojatno. Ulaskom u bivak doslovno lovimo zadnjih par dobrih mjesta na krevetima te sretni i zadovoljni postignutim odlučujemo prvo malo odmoriti a onda se dogovarati za dalje.
Ona kiša od jučer dolje niže u mjestu je zapravo snijeg na većim visinama. To nam omogućava lakše prikupljanje snijega koji topimo u vodu za piće (iako bi se o nekim od korištenih metoda dala napisati knjiga), ali nam i ukazuje da bi slijedeći dan mogli imati problema prilikom uspona. Nakon par sati odmaranja i kuhanja Aco i ja odlazimo u izvidnicu do visine od 4.000m kako bi se bolje upoznali sa smjerom i na taj način spasili od gubljenja vremena slijedeći dan. Tu nam puno pomaže i jedan slovenski vodič sa savjetima oko orijentacije (ako nekom trebaju detalji slobodno nam se obratite). Nakon 2,5-3h izvidnice vraćamo se u bivak kako bi se odmorili i dogovorili detalje za slijedeći dan.
U utorak ujutro se budimo u 3:45 i spremamo te krećemo u smjer u 4:30. Prve ekipe su kretale već oko 3h (većinom vodiči s klijentima). Prvih sat vremena penjemo u mraku i ona izvidnica od dana ranije pokazala se vrlo korisnom jer napredujemo lijepom brzinom. Nakon prolaska nekoliko fiksnih užeta, lijepih prečkanja i jednog većeg snježišča dolazimo pod izlaz na sam greben do kojeg vodi cca 25m dug lanac. Samo penjanje po lancu ne predstavlja nam nikakav problem, ali izlaskom na greben i izlaganjem na zapadnu stijenu počinje nas hladiti srednje jak vjetar. Osim vjetra, do tada vrlo dobra vidljivost prerasta polako u maglu u kojoj vidiš dovoljno da bi mogao penjati i ne vidiš dovoljno koliko su neka od tih mjesta na grebenu izložena pa ti je zapravo super. Tu se ocjene kreću između dvojki i trojki. To sve zvuči kao lagana šetnjica, osim što si na 4.000m, što je dobar dio oprimaka krušljiv, što ti je jako hladno i što to sve radiš u derezama jer eto ima snijega taman toliko da se sve kliže u gojzericama a opet nedovoljno da pokrije stijenu i da lagano penješ po čistom snijegu.
U nekim, rijetkim trenutcima su se oblaci znali raščistiti te smo vidjeli u daljinu smjer uspona i sam vrh. Iako nam je postajalo sve hladnije i hladnije znali smo da imamo još samo 500m visinske razlike do vrha pa smo s entuzijazmom nastavili napredovati. Ono što nas nije oduševljavalo je činjenica da je taj snijeg pokrio većinu spitova na grebenu te smo popriličan broj međuosiguranja improvizirali što gurtnama, friendovima i tricamima. Sam greben na prvi pogled se čini ne previše zahtjevan, međutim vrlo je dug. Na par mjesta smo izgubili dragocjeno vrijeme zbog orijentacije u smjeru. Greben završava usponom na Pic Tyndall (4.241m) i prelaskom u stijenu Matterhorna. Zadnjih 150m grebena (cca 50m visinske razlike) traje nam skoro 2h zbog konstantnih uspona i silazaka koji zahtijevaju otpenjavanje pa čak i abseil. Mogu samo reći da sam sretan što je tu bila magla jer da sam u tom trenutku skužio koliko su neka od tih mjesta izložena u…o bi se u gaće. Tu na jednom mjestu srećemo slovenskog vodiča (poznatog nam ranije iz bivka) kako se već vraća s klijentom natrag i govori nam da imamo još 2,5h do vrha (230m visinske razlike) i da su uvjeti i dalje sve samo ne lagani. Entuzijazam se polako smanjuje ali nastavljamo.
Nakon još nekoliko vrlo zanimljivih prečkanja i otpenjavanja (još uvijek sve u derezama po mix terenu) napokon dospijevamo na samu stijenu Matterhorna. Do prve fiksne užadi imamo barem 100m visinske te kako nema spitova penjemo i dalje te dvojke i trojke, ali ovaj put bez međuosiguranja. Prelaskom nekih 50-tak metara visinske razlike zaustavljamo se na improviziranom štandu i donosimo odluku da odustajemo od daljnjeg napredovanja. Osjećaj je užasan jer smo se već toliko namučili i kad smo toliko blizu vrhu odustati se može činiti kao osobni poraz. Da malo dočaram situaciju u tom trenutku: sve na pojasu mi je pokriveno ledom (od karabinera, spravice, gurtni, zamki,…), jakna mi je zaleđena, kaciga isto. Iako imam odličnu vunenu majicu, flis, odličan hard shell, čarape od vune,tajice, hlače, dvoje rukavice, baklavu i više nego prikladne gojzerice za te vremenske uvjete cijelo vrijeme drhtim od hladnoće. Real feel je valjda minus 15. Sve naveze koje su išle iza nas su već odavno odustale. Vrijeme na satu pokazuje 11:30 h što znači da se penjemo već dobrih 7 sati. Znamo da bi nam za vrh trebalo još 2h barem i da bi silazak trajao barem koliko i uspon.
Nakon donesene odluke o povratku vrlo brzo zaboravljam vrh jer slijede sva ona prečkanja i ozbiljno penjanje i otpenjavanje. Na jednom mjestu sva 3 prelazimo stijenu na koljenima (valjda 40cm širok mostić od stijene koji je totalno nepravilnog oblika) te nas na tom mjestu prestiže jedan vodič sa klijentom. Bilo me pomalo sram koji sam papak jer idem na koljenima ali kad sam vidio iskusnog vodiča kako i sam ide na koljena i puže bilo mi je jasno gdje se nalazim. Silazak prema bivku sastoji se od silaženja licem prema dolje (lagani dijelovi – nema ih puno), baš pravog otpenjavanja (na nekim mjestima uzrokuje dosta stresa) te abseila (gdje smo našli alke i gurnte i gdje je to bila jedina opcija). Isto kao i uspon, sam silazak vrlo je dugo trajao jer smo bili trojca i neke stvari ipak zbog toga zahtijevaju više vremena. Dva puta nam zapinje uže tijekom abseila ali ga srećom navez iza nas izvlači te se silaskom niz prije spomenuti lanac napokon nalazimo u zaklonu od vjetra i hladnoće. Valjda smo 7h proveli na tom vjetru i presretan sam što smo napokon u koliko toliko normalnim uvjetima. Krećemo se i dalje vrlo oprezno što znači da smo i sporiji od očekivanog ali znamo da ćemo do kraja dana doći do bivka i biti na toplom. Neke dijelove otpenjavamo i krećemo se paralelno ali gdje god nam se nudi prilika za abseil, koristimo ju. U bivak dolazimo u 19:30h nakon 15h provedenih u smjeru.
Vrlo brzo uočavamo da je u bivku debelo previše ljudi te brzo lovimo mjesta za stolom. U razgovoru s ljudima doznajemo da su neki navezi (naravno osim vodiča) i došli na vrh ali da su krenuli prije nas. Neki od tih naveza dolaze i po sat vremena iza nas u bivak. Prvobitna ideja o silasku sve do parkinga i spavanja u autu otpada jer smo preumorni te zauzimamo mjesta redom: Aco na podu u bivak vreći, Matej na klupi i ja pod stolom. O udobnosti nema ni riječi ali smo sretni što ne bivakiramo negdje u stijeni. Oko 2 ujutro bude nas prve naveze te nam ustupaju svoje krevete koje vrlo rado prihvaćamo.
Spavamo do 8 ujutro i lagano se spuštamo u dolinu prema automobilu. Za silaz do doma Abruzzi nam treba 4h (koliko i za uspon) jer prvih 200m visinske razlike abseilamo. Od doma Abruzzi do samog parkinga u Cerviniji nam je trebalo još 1:15h. Gojzerice su nas užasno nažuljale ali dolaskom do automobila namačemo noge u potok i napokon osjetimo predah od napornog uspona.
Sve u svemu brutalno dobro iskustvo uz naravno više nego odličnu ekipu. Naučio sam da se alpske dvojke i trojke vrlo lako u lošim uvjetima pretvore u petice a vremenski se uvjeti vrlo brzo mijenjaju. Cijelim putem silaska pričali smo o Kilianu Jornetu, gospodinu koji se na isti taj vrh iz Cervinije popeo za 1:50h i sišao s njega za 1h. Apsolutno mi je neshvatljivo to vrijeme silaska. Iako kada pogledam snimku njegovog uspona primjećujem da je bio u kratkim hlačama i tenisicama te da snijega skoro nije bilo nigdje u smjeru.
Pomisao da se tamo vratim u trenutcima silaska s brda nije mi padala na pamet ali sada nekako osjećam da bi mu mogao dati barem još jednu priliku (ovaj put nadam se u puno ljepšim vremenskim uvjetima).
Laku noć svima.
Glumac