Za protekli vikend su prognozirali da ce biti najhladniji ove zime pa su neki od Matičara (Ivana, Ariana, Bojana, Koraljka, Turbo, Tihomir, Boris, Mateljan, Jagor i ja) odlučili provesti ga u slovenskim Alpama (što je zdravo logično, zar ne!?).
Krenuli smo u subotu u 6h iz Zg i došli u Logarsku oko 10h. Na 5 minuta pješice od parkinga došli smo do zaleđenog slapa "Pod Sušicom" gdje je Tihomir postavio 3 užeta pa smo penjali na top-rope. Ako zanemarimo da je temperatura bila takva da su ptice padale zaleđene s neba, bilo je zabavno penjati slapove i šarafati šraube u plavičasti led. Plan je bio prenoćiti u Frischaufovom domu na Okrešlju pa smo, kad smo se dobrano nasmrzavali, krenuli prema gore. Tihomir i Ivana odlučili su prenoćiti u dolini u šatoru i nastaviti sutra penjati slapove.
Cijelo vrijeme mi se nekako motalo po glavi kako bi bilo fora da možemo ubaciti teške ruksake u onu teretnu košaru koja opskrbljuje dom. Već je pao mračak kad smo Mateljan i ja dopješacili do početka uspona i tamo zatekli dva slovenska GSS-ovca kako ukrcavaju svoje stvari u košaru. Uz obećanje da svi imamo dereze i da nas neće morati tu večer spašavati po planini dozvolili su nam da i mi ukrcamo svoje ruksake pa smo krenuli prema gore u Tihomirovoj "Light & Fast" maniri.
Bilo je vedro, a ogroman bijeli mjesec nam je osvjetljavao put poput reflektora pa smo sigurno stigli do doma. A u domu samo hrpa GSS-ovaca, par pasa i mi. Odmah je pala runda borovničeka i par porcija toplog rićeta, jote i ciganskog gulaša. Dobili smo sobu za 8 i zaspali dok si reko "keks".
10-ak sati sna je proletjelo pa smo nevoljko izmilili iz toplih vreća, spremili se, doručkovali i krenuli put Turskog žleba na Tursku goru.
Dan je bio bez oblačka na nebu, sunčan i hladan. Srećom penjali smo sa sjenovite strane pa se nismo skuhali na suncu (moš mislit). Snijeg je bio dubok ali smrznut i srećom mjestimično utrt pa smo koristili tuđe stopinke. Bilo je poprilično naporno napredovati u takvom snijegu gdje ti na mjestima noga zna upasti do koljena, a na mjestima je sve toliko smrznuto da se dereza doslovno kliže ako ju pošteno ne zabiješ.
Osjet u nožnim prstima nam je bio daleko sjećanje, a mene je još, neposredno prije vrha, počelo rasturati koljeno. Prolaznost na vrh Turske gore je bio 6 od 8, a nagrada je bio fantastičan pogled na okolne snježne vrhove okupane suncem podno kojih je bilo more od oblaka. Kako je ljudska anatomija prilagođena za penjanje, a ne za spuštanje slijedio je teži dio, spust niz Turski žleb. Turbo i ja smo krenuli posljednji i na vrhu spusta razmišljali kako bi bilo spustiti se klizeći lagano na guzici kočeći cepinom i derezama (tim više sto mi je koljeno bilo u banani).
Taj pokušaj je rezultirao time da sam ja od vrha do podnožja žleba stigao za... hmmm... dosta brzo... i premda je bilo fora i smiješno ne bih to ponovio. Na posljetku smo se dovukli do doma, okrijepili toplim čajem, spremili i spustili u dolinu gdje smo se opet našli s Ivanom i Tihomirom i zaputili doma.
Ponešto fotki pogledajte ovdje.Dalibor