Dan 1: Zagreb-Zavizan
Prvi bus Zagreb-Rijeka, drugi bus Rijeka-Senj. U Senju smo obavili zadnji soping i sjeli se na rucak. Jeli smo bolonjez makar smo znali da cemo cijeli tjedan jesti talijanete. Dok cekamo bus sa rive gledamo velebitske vrhunce i nevidimo ih jer su u oblacima. Pocinje paduckati kisica. Treci bus Senj-Oltari. Odmah nakon silaska neki cica me zica cigaretu i kaze da se cuvamo medvojeda(bas tako-medvojeda). Uspon nije pretezak, ali pocinje padati kisa i oblacimo kabanice(Jagor bivak vrecu sa velikim help na ledjima). Kisa pada cijelo vrijeme uspona koji je trajao cca 3 sata.
Staza par puta sijece cestu i tu srecemo planinare u autu koji idu doma. Susrecemo se i sa snijegom. Malo i vjetar puse.
Kad smo stigli na zavizan docekao nas legendarni domar Ante Vukusic i odmah nas nudi rakijicom i cajem.
Nakon susenja i vecere lagano smo se spremili na spavanje, jer je sutra rano dizanje i pocetak prve prave etape. Jagor je umjesto gemista dobio deci rakije i deci vode pa je bio malo zacucen okusom velebitskog gemista. Dom je dobro uredjen, ima pravi wc, radijatore itd. Ante kaze da mu je za vikend bilo svega 5 ljudi.
Dan 2: Zavizan-Alan cca 6 sati
Kako bi Jagor rekao: "Vremenski uvjeti su super samo kaj ima snijega, magla je, puse i paducka kisica". Krecemo oko 9 sati, vidljivost je fantasticnih tridesetak metara. Boris nas je upozorio da ce biti snijega po premuzicevoj stazi i bi tako. Put nas vodi kroz najljepsi dio sjevernog velebita po fantasticnoj Premuzicevoj stazi, ali mi nevidimo nista i hodamo ko dva ludjaka po magli kroz snijegom zametenu premuzicevu stazu. Kako se snijeg topi moramo paziti da ne propadnemo kroz snijeg blizu ruba staze(ja jesam par puta).
Odvojak za vrh Gromovacu nismo ni vidjeli jer je bio pod snijegom.
Rossijeva koliba-pauza za rucak fini mini i spek. Malo dalje je odvojak za vrh Crikvenu ali nejdemo gore jer pada kisa i stijene mokre. Ante legenda je rekao da poslije crikvene nece biti snijega. Ima ga vise nego do sada. Dosta je tvrd pa nije bas naporno kretanje. Sva sreca da su par dana prije tu prosli neki karlovcani pa vidimo njihove tragove jer je staza skroz zametena a i markacije su pod snijegom. Magla i kisa i dalje vladaju.
Na Alanu je otvoren dnevni boravak i dvije sobe sa ukupno 8 kreveta. Prvo skloniste di smo sami. Paljenje vatre, cijepanje drva, donosenje vode iz gusterne. Kad je malo kisa prestala prosetali se po okolici i sreli medvjeda kojeg smo brzo primirili (postoji slika).
Susenje robe, talijanete. Vani pocinje pljusak i bura.
Dan 3: Alan-Baske ostarije cca 10 sati
Danas nam je do sada najljepsi dan. Samo puse orkanska bura.
Na moru se vide ogromni valovi kako se lome u obalu. Dok se mi spremimo, doruckujemo i pocistimo skloniste projde 2 sata.
Kilometar od Alana na nekim prevojima udari bure su takvi da puzemo ko zmije. Dok se drzimo za tramvajce gledamo se u nevjerici. Barem imamo pogled na okolne vrhove i more. Tobogani oblaka se spustaju preko velebita prema moru. Zvuk bure je kao "da avioni lete oko nas"(Jagor). Taj dan smo presli oko 40 km po premuzicevoj. Cijeli srednji velebit. Kuhali caj ispod krova od stijena u zavjetrini, a rucak smo imali na Skorpovcu. To je poruseno selo i kuhali smo u zavjetrini u jednoj srusenoj kuci na podu na nekim daskama.
Prolazimo kraj odvojaka za Satorinu, Kuginu kucu, Budakovo brdo, Bacic Kuk, Visibabu, Ravni Dabar. I opet pocinje kisa i paducka oko 3 sata nase hodnje. Idemo u pl. dom Prpa i dok smo prelazili zadnji breg izgubili smo markaciju i zajednickim snagama orjentacije i gledanja karte lutamo 45 minuta po poljima iznad Ostarija. A puse ko ludo. U Prpi srecemo prvog planinara po putu - Edo iz Zabrega.
Standardno susenje robe , talijanete, umor i rano spavanje.
Dan 4:Baske Ostarije-Sugarska duliba cca 8 sati
Hrane nemamo (to smo planirali), a u Ostarijama nema ducana (to nismo planirali). Stvar spasava Edo koji me vozi do Gospica u nabavku.
Jutro je svanulo suncano i dan je izgledao fantastican. Dok sam se ja vratio iz Gospica ni s od sunca i pocinje(opet) orkanska bura.
Vise nema premuzicke i teren postaje tezak. Put nas vodi preko Sladovace (brdo iznad Ostarijske doline). Dok se uspinjemo gledamo kako iz Like velikom brzinom prema nama jurisaju crni kisni oblaci.
Kaj nam moze malo kise? Ali, posto imamo metalne stapove, a idemo preko vrha nije mi bas svejedno zbog gromova. Zato smo izuzetno brzi makar je ozbiljan uspon i uvijek prisutna bura.
Na silasku sa Sladovace raskrce u tri smjera. Gleda se karta, trazi se smjer i krece se stazom. Jagor se okrece i vidi putokaz za Sugarsku dulibu. Skoro smo otisli krivom stazom. Put ide gore dolje i to nam je malo naporno jer smo do sada isli premuzickom.
Idemo kroz prave prasume koje su u gudurama do kojih nemoze doci sumarija. Sa svih strana se naziru svakakve stijene (za sportske smjerove). Na neke se penjemo jer imamo vremena. Vidli smo i stjenu od 100-150 metara samo kaj je pristup do nje 3 sata.
Na pola puta bura se smirila(zbog terena), ali je pocela padati kisica. Zadnji uspon je opet ubitacan, a zadnjih sat vremena do sklonista smo u oblaku (20 m vidljivosti). Na vrhu prije sklonista staza ide po livadama, a zbog magle izgleda "kao road to hell" (Jagor).
Skloniste na S. dulibi je najobicniji kontejner koji prokisnjava i pun je misjeg dreka. Opet nama je to ko drugi dom i pali se vatra, susenje, prokuhavanje vode, kuhanje, proucavanje sutrasnje rute.
Vani pada kisa i fijuce vjetar.
Dan 5: Sugarska duliba-Stap cca 6,5 sati
Smrzli smo se po noci jer se vatra ugasi i nema topline vise.
Tokom noci sve djelove kontejnera koje smo osusili jer smo tamo bili opet je smocila voda pa izgleda kao da smo tek dosli. Vani pada snijeg, ma ne pada, mecava je. Palimo vatru i grijemo se. Kako je kontejner u banani cim je prestao snijeg krenuli smo prema Stapu.
Nema snijega ima kise (slabe). Sto metara od doma-greska. Kriva staza.
Doduse ide na Stap, ali se naglo spusta prema moru, a onda kasnije naglo dize. To smo skuzili tek kad smo se jako spustili.
Nista nastavljamo dalje(neda nam se uspinjat nazad). I opet bura.
Spustajuci se prema dolje odjednom nam se put naglo dize i uspinje na nekakav kuk. Mokri i sibani vjetrom uspinjemo se na vrh kuka i svugdje oko nas okomice, staze nema. "To je ona jednosmjerna staza na karti" (Jagor). Osvojili smo Saljev Kuk. Bili i u Miljkovica peci- velika prevjesna stijena gdje pastiri ovce cuvaju. Pocinje uspon prema Panosu, ali i prolom oblaka koji nas je za pola sata smocio do koze. Mokri ko misevi uopce ne pricamo nego samo hodamo i tu i tamo pijemo vodu koja se u slapovima cijedi sa stabala. Oko Panosa (vojni objekt) je rekao Prpa minski sumnjivo podrucje, pa hodamo striktno po stazi. Nakon tri sata hoda po pljusku stizemo na Stap.
Cim smo zapalili vatru kisa je stala i granulo je sunce. Plavo nebo - koji rijedak prizor. Malo smo se setali okolicom, penjuckali po stijenama, i tako. I opet talijanete..
Dan 6: Stap-Velika Paklenica cca 8 sati
Jutro predivno. Stap je isto fantastican. Gojze mi se nisu osusile.
Obojicu nas boli lijevo koljeno. Pogotovo kad se spustamo. Krecemo u zadnji mars. Zbog koljena hodamo ko invalidi. Vec nakon pola sata table za opasnost od mina. Te table se ne odnose na nas put nego za staze prema Visocici. Valjda smo sokirani suncem i fulavamo raskrce za kamenu galeriju gdje smo planirali ici. Tu je sve procvjetalo i pravo je proljece. Sat vremena od Velikog rujna opet fulavamo raskrce i krecemo prema moru. Na vrijeme smo skuzili nelogicnost naseg puta i vracamo se do mjesta odakle se sa planine na planinu dovikujemo sa pastirom koji nas upucuje na pravi put. Put ide preko ogromne livade i nakon nje dolazimo na V. rujno. Vide se tuzni tragovi sumskih pozara koji se gorjeli tu prije par godina. V. rujno je ogromna dolina 8 km duga i 2-3 km siroka.
Pauza i rucak.
Zadnji uspon preko zadnjeg brda-s druge strane pocinje kanjon Velike Paklenice. Za koljena nam pase uspon pa ga rjesavamo bez pol muke.
S prijevoja ima jos samo sat i pol do doma. Nedaleko je vidikovac s kojeg se vidi cijelo V. rujno. Zadnji silaz je izuzetno bolan, nadali smo se da nam se nece okrenut koljena. oko 16i45 h se slikamo kod table na kojoj je skica Anica kuk i zadovoljni osjecamo pobjedu.
Ivan Mateljan