Pokret je bio u 5 ujutro, s obzirom da nam do tramo treba sigurnih 3 sata vožnje. Nismo previše dvojili oko stare i nove ceste jer se ipak vozimo na plin.
Krešimir Milas AO HPDŽ (vozač), Ana Bokulić AO HPDŽ, Hrvoje Jenei AO PDSV i Ja. Pošto smo došli od strane Gospića, pri izlasku iz Baških Oštarija se cesta račva desno za Dabarske i Lijevo za Karlobag. Najbolje je vizualno pratiti penjalište koje je cijelo vrijeme ispred vas, i skretati stalno desno po malim cesticama, gdje će te naići na slijepu ulicu do imanja lokalnog mještana kojeg ljubazno pitate za parking u njegovom dvorištu. Ima tri velika psa od toga jedan mali, i to samo po starosti jer kad se taj «mali» digne na zadnje noge od sreće kaj ga netko čoha, doslovno se razgovarate u četiri oka. Koliko doznajem, moguće je na livadi kampirati u blizini njegove kuće, a i nije daleko ni Prpa koji je prije onog početka spusta prema Karlobagu sa svojim bungalovima i 50ak ležajeva.
Tu ste već blizu stijene, s njene istočne strane. Pristup do vrha je moguć markiranom stazom. Orjentacija do pod stijenu je lagana, a pošto nema staze ostaje vam samo probijanje kroz raslinje u potrazi za što kraćim putem. To je u rangu malo manje od sat vremena hodanja gdje dobro dođu štapovi.
Moj imenjak i ja smo odlučili popeti smjer Kapnik a Krešo i Ana, Davov Greben.
Ubrzo nakon što je Hrvoje ušao u prvi cug, shvaćamo da neće biti lako. Njemu gore bez ičega postavljenoga u stijeni i hrpu toga kaj primi mu ostane u ruci, te meni dolje priljubljenog uz mali prevjes u nadi da me neće ni jedan kamen pogoditi. Nakon skoro sat vremena muke, dolazi na štand ( crna debela zamka) i govori kako je srao žilete, u što sam se uskoro i sam uvjerio.
Mislim, ti slovenci su stvarno bolesnici, ak je njemu to IV+ onda si stvarno spiderman, uzeću u obzir i da moraš zabijati klinove u krušljivu stijenu. Pukotine su široke pa zahtjevaju i takve frendove, al eto mozgovi su ostavili u autu sve najveće (vrijedi i za njihov smjer), kao, ma kaj će nam!
Na drugoj strani čujemo Krešu kako odustaje od svog dugo priželjkivanog grebena jer taj famozni A0 je neka ploča koja lagano ide u prevjes i naravno nema ni jedan ostavljen klin. Ak je to njima A0 onda je nama definitivno ne penjivo. Na kraju su popeli Bog te pitaj koju varijantu tog smjera.
Mi smo još dobro prošli sa 4 sata penjanja i letećim čokom, za razliku od njih sa 6 sati, jednim čokom i karabinerom. Moram spomenuti i vegetaciju (suho drveće i granje) koja je uvelike otežavala penjanje osobito sa gore navedenim štapovima. Partner mi je uspio i pasti na jednom dijelu, no bez većih ozljeda jer je bila zemljana polica ispod i dobro uguran čok. Taj južni, duži dio je zarastao, a istočni je dobar i čist. Svakako ima potencijala, osobito po lijepim kompaktnim i izloženim pločama sa izraženim pukotinama gdje bi se mogli zaspitati fini konkretni smjerovi.
Sve u svemu, bilo je lijepih trenutaka, samo kaj smo se ipak nadali malo većem guštu. ;)
FotkeHrvoje Studak