U subotu su Kruno-Luka i Boris-Mateljan penjali neki smjer radi kojeg sam u prethodnoj rečenici napisao uglavnom, a ne potpuno. Uglavnom, nije im se svidio, više detalja neka oni napišu ako im se da. Ivana i ja smo penjali Severni raz u Maloj Mojstrovki. Smjer je ful lagan i za tu ocjenu stvarno lijep. Apsolutno bi ga preporucio i skroz friškim pripravnicima kao prvi smjer u alpama. Čak je i opremljen spitovima. Spavali smo u Koči na Gozdu gdje su nam se pridružili Danijela i Štern, oni su planinarili, ali o tome vise od njih. Naknadno sam doznao da u nedalekoj Erjavčevoj koči naplaćuju spavanje duplo više, samo za informaciju. Prije spavanja naravno hekanje. Sve smo bolji, ali je vrijeme polaska na spavanje svejedno bilo neizvjesno jer je uvjet bio barem 10 dodavanja (ali ne 12).
Sutradan rano dizanje i odlazak prema Debelakovoj smeri u Velikoj Mojstrovki (Kruno-Luka, Ivana i ja). Boris i Mateljan su odlucili u Severni raz koji smo mi popeli prethodni dan.
Debelakova smer je bila stvarno super. Vec u startu je bilo postalo zanimljivo kad smo ugledali policu po kojoj se pristupa smjeru. Nije nista strasno, ali mjestimično je prilično uska, a krajnje je eksponirana. Pad bi rezultirao s nekoliko sekundi neometanog slobodnog pada, a onda...
Dok smo jos bili ispred te police (pola sata prije dolaska do pod smjer) vidjeli smo hrpu ljudi kako dolazi do ulaza, a jedna naveza je vec bila u smjeru (prvi penjac je bio na prvom štandu. Stali smo i gledali razvijanje situacije, jer da je onaj čopor krenuo penjati naš smjer mi bi se okrenuli i otišli negdje drugdje. Na sreću čopor je produžio i ostala je samo ona jedna naveza koja je tako i tako imala veliku prednost, pa smo se nadali da nece rušiti previše kamenja. Tako smo produžili do ulaza u smjer i pola sata kasnije smo krenuli penjati. Praktički čim sam se navezao je preko nas prozujalo nekoliko desetaka kila kamenja uz nimalo ugodan zvuk.
Srce je malo brze zakucalo, ali nema veze, dogodi se i najboljima. I tako smo krenuli, Ivana i ja, a Kruno i Luka odmah za nama (svaka čast Luki koji se uredno izmjenjivao u vodstvu s Krunom i pritome nije bio nimalo sporiji ili nesigurniji). Tako smo popeli 3 (tri) cuga, a kad ja 10-ak metara iznad sebe vidim penjača. Pozdravim, čovjek mi se smiješi, izgleda mi poznato, uf, ako je to onaj koji mislim da je, onda je na drugom kraju užeta...
Uže od njega ide horizontalno lijevo nekih 20-ak metra na policu na koju sam i ja krenuo, ali malo direktnijim putem. Dolazim do police, pogled na nju, crnilo... Da, ono je bio Krešo, i da, na drugom kraju užeta je Skuli.
Kako je moguće da nakon pola sata i praktički jednog cuga prednosti stigneš navezu nakon 3 (tri) ispenjane dužine. Gledam ga s nevjericom i čekam neku ludu priču koja će to objasniti.
Odgovora nema, samo smješkanje. Tog sam se i bojao. To znači da je sve ide uobičajeno. Gledam nastavak smjera, zaobilaženje je nemoguće, mogu samo preko njih. U regularnoj situaciji to bi i napravio, ali Kruno i Luka su tu, pa bi nastao krkljanac. Mirim se sa sudbinom, Ivana vadi čips iz ruksaka, ostaje nada da će oni samo ponuditi da ih preteknemo...
Nada je umrla cca 7 sati kasnije na vrhu V. Mojstrovke. Usprkos tome, bilo nam je zabavno. Smjer je lijep, stijena čisto ok kvalitete (prethodna naveza ju još dodatno počistila). Klinova ima tamo gdje je teže, a uglavnom je lakše. Orijentacija nije teška. Definitivno smjer za preporučiti. Zbog 450 m visine i ozbiljne stijene ne bas kao prvi, ali može bez problema u prvih 10 u alpama. Većina je lagano penjanje (III), ima nekoliko dužina lijepih i eksponiranih četvorki, a odudara jedino jedan detalj IV+ (4b), koji bi na nekom frkikalištu lako dobio i 5a. Opet, nije strasno jer u njemu ima klinova, koliko i da li drže, nismo isprobavali.
Nakon toga silaz, pizza u Gozd Martuljku i fajrunt...
Tihomir