Kako je za logor na Biokovu odabran baš Uskrsni vikend, koji je meni obično ispunjen „obiteljskim obvezama“, moja želja da odem tamo morala je biti odgođena za drugu priliku.
Za utjehu je preostao prekrasan sunčani Uskrsni ponedjeljak. O Dininom prijedlogu da se ode na Klek nisam puno razmisljao – ta opaka stjenčuga u srcu pitomog Gorskog Kotara, nepunih sat i pol vožnje od Zagreba uvijek mi je interesantna. U Ogulinu se nalazimo s Pavlom i Dragecom te nakon kave pravac breg. Dinova ideja bila je penjanje starog, i kako u opisu s željezničarovih stranica piše, slabo penjnog smjera „Kao u dobra stara vremena“. Razlog zašto smjer baš i nije pretjerano ponavljan bio mi je jasan čim sam pogledao skicu i opis smjera koji je pun A-jedinica i dvojki, uz napomene da je potrebna veća količina klinova i opise poput „...iz previsa, pa preko stropa u previs...“. No reko \'ak se Dini da vodit te tehnički dužine, budem i ja viseći kao šunkica nekak iščupao to što on postavi\'. To sam upakirao u pitanje „mogu ja vodit prvu dužinu?“. Naime prema skici u neparnim dužinama nije bilo onih A2 i ranije spomenutih gadosti :).
Ulazeći pod smjer nalazim Dinin komplet kojeg je izgubio još prošle godine – dobar znak, valjda :). Moram priznat da me ta prva dužina (koju sam si sam želio) stvarno dobrano izmorila. Psihičku potporu u kriznim trenucima pružao mi pogled na Pavlu i Drageca koji su se u neposrednoj blizini mučili svoju muku s Žoharovim stupom. Došavši na prvi štand – drvo u žljebu HPDejke, vidjeli smo te predivne neopremljene previse i stropove kojim smo trebali proći. Početni entuzijazam, uzdrman početnim \'lakšim\' dijelom smjera nestao je pa smo odlučili dalje po HPDejki. U međuvremenu Pavla i Dragec su rješili Žohara jer smo negdje u zadnjem cugu izlazne varijante HPDejke čuli njihov smijeh na vrhu.
Da iskoristimo ostatak dana na suncu, prebacili smo se na zapadnu stijenu i za kraj popeli Vrijeskovu pločicu. Lijep smjerić s gomilom osiguranja :).
Poslije još cuga u Jazzbini i pravac u Zagreb i gužvu na naplatnim kućicama u Lučkom.
Kruno Bejuk
Za utjehu je preostao prekrasan sunčani Uskrsni ponedjeljak. O Dininom prijedlogu da se ode na Klek nisam puno razmisljao – ta opaka stjenčuga u srcu pitomog Gorskog Kotara, nepunih sat i pol vožnje od Zagreba uvijek mi je interesantna. U Ogulinu se nalazimo s Pavlom i Dragecom te nakon kave pravac breg. Dinova ideja bila je penjanje starog, i kako u opisu s željezničarovih stranica piše, slabo penjnog smjera „Kao u dobra stara vremena“. Razlog zašto smjer baš i nije pretjerano ponavljan bio mi je jasan čim sam pogledao skicu i opis smjera koji je pun A-jedinica i dvojki, uz napomene da je potrebna veća količina klinova i opise poput „...iz previsa, pa preko stropa u previs...“. No reko \'ak se Dini da vodit te tehnički dužine, budem i ja viseći kao šunkica nekak iščupao to što on postavi\'. To sam upakirao u pitanje „mogu ja vodit prvu dužinu?“. Naime prema skici u neparnim dužinama nije bilo onih A2 i ranije spomenutih gadosti :).
Ulazeći pod smjer nalazim Dinin komplet kojeg je izgubio još prošle godine – dobar znak, valjda :). Moram priznat da me ta prva dužina (koju sam si sam želio) stvarno dobrano izmorila. Psihičku potporu u kriznim trenucima pružao mi pogled na Pavlu i Drageca koji su se u neposrednoj blizini mučili svoju muku s Žoharovim stupom. Došavši na prvi štand – drvo u žljebu HPDejke, vidjeli smo te predivne neopremljene previse i stropove kojim smo trebali proći. Početni entuzijazam, uzdrman početnim \'lakšim\' dijelom smjera nestao je pa smo odlučili dalje po HPDejki. U međuvremenu Pavla i Dragec su rješili Žohara jer smo negdje u zadnjem cugu izlazne varijante HPDejke čuli njihov smijeh na vrhu.
Da iskoristimo ostatak dana na suncu, prebacili smo se na zapadnu stijenu i za kraj popeli Vrijeskovu pločicu. Lijep smjerić s gomilom osiguranja :).
Poslije još cuga u Jazzbini i pravac u Zagreb i gužvu na naplatnim kućicama u Lučkom.
Kruno Bejuk