Nakon sto smo prošli vikend, bojeći se gužve u Matatalu na blef otišli u Logarsku dolinu i umjesto penjanja leda kojeg nije bilo prošetali po okolici, ovaj vikend smo išli na sigurno i otišli u Maltatal. Svježe informacije na webu upućivale su na dobro stanje sa ledom pa reko ajmo, biti će dobro...
Čitajući izvještaj ekipe koja je bila prethodni vikend saznali smo gdje ima povoljan i ugodan smještaj pa je Tihomir nazvao i riješio taj problem.
Išlo nas je četvero: Ivana, Tihomir, Luka i ja.
Krenuli smo u subotu rano ujutro i, ako se dobro sjećam (prespavao sam put pa nisam siguran), u Maltatal stižemo za nešto manje od 3h vožnje. Na jednom mjesto prestaje očišćena cesta pa stajemo na parkingu, stavljamo lance i nastavljamo dalje. Tamo srećemo i neke Čehe koji su digli šator na samom parkingu.
Vozikamo se malo između slapova, gledamo kako što izgleda i razmišljamo što bi išli penjati. Na kraju odluka pada da ćemo prvo u "Mittlerer Maralmfall", odabrali smo desni krak jer nam se činilo da na lijevom led nije baš nešto debeo. Dolazimo tamo, ispred nas nikog, odlično. Taman dok se spremamo, dolazi još jedna trojka. Na sreću, slap je dovoljno širok pa se ne osjeti sad nekakav pressing ili gužva. U prvoj navezi kreću Ivana i Tihomir, u drugoj Luka i ja. Prvo ide jedan skroz mali lakši skokić (da se zaobići sa strane), zatim blaga zasnježena padina, a onda kreće prvi strmiji dio. Ivana i Tihomir skok prelaze nenavezani, a obzirom da je Luki ovo prvi susret s ledom uopće, navezujemo se te ga ja osiguravam na tom skoku.
Prvi "pravi" cug su sve tri naveze penjali praktički paralelno, Luka i ja s lijeve strane, Tihomir i Ivana po sredini, a već spomenuta trojka skroz desno. Ja sam štandao na ledu, dok su druge dvije naveze desno na drveću. Nakon toga slijedi jedan lagani cug koji me Luka nazičao da vodi pa sam ga pustio :) Tamo je nastala gužvica jer su svi štandali blizu. Sljedeći cug je bio interesantan jer je bilo i tankog leda i sigica, a gore je led bio malo mekši. Bilo je i strmih skokova, ali ne pre dugih. Nakon toga slijedi zanji cug koji je bio najfrkovitiji, okomito, sigasto, zavjesa nije skroz formirana, na pocetku mozes šraubat, a onda do kraja na runout. Trojka je tu odustala, Tihomir otišao gore, a meni bilo frka to penjat :) Pa nam je Tihač spustio uže te smo taj dio svi ispenjali "na topaka". Bilo je totalno fora, meni onako taman na rubu, mislim da bi mi trebale pampersice da sam to vodio :)
Nakon abseila, pospremanja stvari i vožnje kroz dolinu već nam je bilo kasno za penjanje još jednog slapa, a htjeli smo se i poštedjeti da nam ostane nešto z nage i za drugi dan :)
Do apartmana smo se jedva dovukli :) Treba nekom neočišćenom cestom uzbrdo, pa auto proklizuje, pa stavi lance, pa odjednom čista cesta, pa skidaj lance, pa opet snijeg... za poludit :) Došli nekako tamo, izleće gazda iz kuće, veseo i srdačan, slabo govori engleski, ali uz pomoć ruku i nogu, sve se dogovorismo. S mještaj je super, nas četvero, a dobili apartman sa tri sobe, dnevnim boravkom (tv i satelitska), kuhinja, wc... Nakon tople večere i sirnice, zajebancija i hrkanac...
Drugo jutro buđenje oko 7, a ono bole ruke, bole listovi, tijelo se raspada :) Mrsko ustat, al mora se. Doručak, pospremanje, pozdrav gazdi uz pokon od 15€ p o osobi i pravac prema slapovima. Ovaj put smo odabrali lakši, ali mnooogo duži i ambijentalno lijepši slap: Stranenbach. Znamo da bi mogla biti gužva, al se tješimo što je širok pa više naveza može paralelno.
Dolazimo tamo, a ono već nekoliko naveza u slapu. Po brzini i šraubanju na svakih 2m na laganom dijelu zaključujemo da je nekakva škola u pitanju. No već nakon dva cuga, ostavljamo sve za sobom. Školarci penju samostalno u navezu, a instruktori soliraju oko njih. Malo mi je bilo čudno da ih tako sve puštaju bez da su (koliko mi se čini) probali prije toga išta penjati sudeći po jednog postarijoj gospođi koja je na relativno lakšem dijelu krenula lijevo, tamo šraubala, pa se predomislila i otišla skroz desno, tamo na jednom malom skokiću pokušala se izvući, kleknula na slap i počela vikati "Hilfe !" pa je instruktor došao do nje i izvukao ju van.
Odabrali smo desni krak slapa, gdje smo sustigli još jednu navezu - slovenski trojac. Nakon jednog dijela gdje se možeš prošetat s rukama u džepovima, dolaze zadnja tri cuga koji su zeznutiji. Tu ima svega, i mokrog dijela i dijela gdje se led poprilično tanjura i puca. Drugi od ta tri završna cuga ima jedan duži strmiji komad, a led se dosta lomi. Gledajući Tihomira kako lomi led i trese ruku da se odmori, nije mi bas bilo svejedno pa nesto priupitah Luku oćemo gore ili ne :) Luka nabrijanac naravno oće pa jebiga, da ne ispadnem papak... :) Čim sam krenuo, šraubam, malo dalje još jedna i onda skužim da ak nastavim, em ć e mi se smrznut ruke (namočio rukavicu u cugu prije) em ću ostat bez snage, a dalje mi led ionako nije baš nešto za šraubanje, ma jebiga idem do kraja pa što god... led se tanjura, al ide nekako, izađem iz skoka, stajem da odmorim, a prsti bole od hladnoće. Skupljam ih u rukavici, zagrijem ruke, odmorim i dalje d o štanda. Putem me pogađa komad leda u rame, zabolilo zvjerski, još me par dana poslije bolilo na dodir.
Zadnji cug penjem radi reda, nije baš nešto lijepo, samo u tankim posuđenim suhim rukavicama, led je tu zbilja krhak pa polako i oprezno. Čim je Luka došao, pripremamo abseil i spuštamo se tri cuga do skroz položenog dijela gdje su nas čekali Ivana i Tihomir, a onda zajedno s njima akcijski brzinski abseil i otpenjavanje do dolje.
Taman je mrak pao kad smo došli do auta, pitali smo se kako je slovencima koji su dosta iza nas. Spakirali smo stvari u auto i zapičili prema Zagrebu.
Sve u svemu, super vikend :)
Luka u akciji :)
Turbo.