U subotu smo se Shvaja, Tihac, Pintar i ja uputili u Dabrove sa mnogim planovima i snovima o lijepom vikendu...
Ah kako smo bili naivni...barem neki od nas...
U subotu, nakon sto smo ustanovili da se one tri kapi kise nece pretvoriti u nista vise od toga, zaputili smo se svatko na svoju stranu - Shvaja i Tihac u neki neopremljeni smjer ne znam gdje, a ja i Pintar u laganicu - Velebit Express...
Nakon gruntanja iz daljine gdje pocinje nas smjer, uspjeli smo ga locirati i uputili se prema njemu...putem do tamo, crna zmija nam je presla preko puta, te nakon malo vristanja, ne pljunuvsi tri puta kako nam stara narodna nalaze (mislili smo da se to radi samo za macke, ali nije!), sretno fuckajuci nastavili smo svojim putem.
Nekako smo se probili kroz sikaru i pripremili se za penjanje. Sunce je vec odavno pocelo piciti i, kako smo tada mislili, cekao nas je bas jedan krasan dan. Pintar je kategoricki odbio ici u detalj cug jer je neupenjan i rekao da nek ja idem pa ce on zato u prvi cug kao prvi. Rekoh, ok.
Krenuo je junacki u cug ocjene 4c jednog od naaaajpenjanijih smjerova u Dabarskim kukovima, no svejedno nakon 4. spita nasao se na tramvajcu koji ga je izdao i srondao se zajedno sa jos 20 kila stijene prvo njemu na koljeno, pa na stopala, pa dolje ravno na nas! Nekim nevjerojatnim cudom, nikoga od nas nije pogodio ni kamencic!!! No Pintar je fino gulio po stijeni nekih 3-4 metra sto nije izgledalo nimalo lijepo.
Sta je bilo kasnije nije posebno zanimljivo, uglavnom, uspjeli smo se nekako spustiti do doma, pa smo se malo provozali po licko senjskoj zupaniji u potrazi za rentgenom.
U nedjejlju je osvanuo kraaasam dan i ja sam se uvalila Shvaji i Tihacu u navezu, no kad mi je Tihac obznanio da namjerava u Viperu, 6c+, malo su mi koljena zaklecala, no reko kaj sad, malo tehniciranja nije nikad nikog ubilo! Jea rajt.
I tako i bijase.
Taman kad smo dosli pod smjer, pocelo je puhati i nebo se zatvorilo sivim oblacima. No to nas nije nimalo pokolebalo. Tihac je hrabro usao u prvi cug nadajuc se da ce to proci slobodno, no ubrzo je postalo ocigledno da se to nece desiti. Svejedno, i za tehnicko postavljanje ovog cuga potrebno je u glavi biti jak ko celik! Pa i onda je upitno da bi bilo super ugodno penjanje. Poslije smo ja i Ivana usle u smjer kao "ma bumo mi to probale slobodno, kaj, na top smo, kuiš, ono, ne" no nakon par metara mi se iznad glave nacrtao ooogromni upitnik i pokusavala sam shvatiti gdje bi ja to na vertikalnoj stijeni, glatkoj skoro kao ogledalo trebala staviti noge, ako se pritom drzim rukama za jedno veliko Nista?!?! U tom trenutku mi se ukazao spas u obliku kompleta, no izmedu kompleta je bio problem. Nema za noge i ruke ama bas nista. Taj problem je rijesio Tihomir tako da me jednostavno povukao prema gore. Covjek me moze dizati i bez bernarda. No nije bilo trenja pa valjda zato. Kad dodes do te velike pukotine, ajde malo je lakse, imas kud s jednom nogom, ali prsti u penjama ubijaju od bolova, ali s drugom nogom nemas kud, a rukama se mozes ceskat iza uha jer ionak iovak nemas kud drugdje s njiima. Prvi cug je, uzevsi sve u obzir, bio cak i zabavan. Malo. :)
Drugi cug 5a je strasno ruzan.
Prije treceg 5c cuga vrijeme je postalo apokalipticno i nas moral je bio vidno srozan.
Pogotovo moj i Ivanin. Tihacu je taj zadnji cug bilo lijepo penjanje. Sto ovako sa malim vremenskim odmakom mogu i ja shvatiti, no u tom trenutku bi mi bilo draze da sam ostala u domu. Ruzno vrijeme, vjetar, umor i dogadaji od prethodnog dana uzeli su svoj danak.
A za sve je kriva crna zmija.
Malo utjehe dala mi je super odlicna picica u Gospicu na povratku kuci.