Krenuli smo u subotu u 8:30 ujutro, cekali Mateljana da se strombolja ispred svoje zgrade pol sata :), i oko 9:30 konacno krecemo put Slovenije, lagano ali sigurno. Negdje oko 3 popodne dolazimo do Vrata i Aljazevog doma, dok neki u nevjerici gledaju koju nadmorsku visinu moramo savladati. :) Plato na kojem je bivak IV (tamo smo spavali) nas kroz maglicu milo gleda 1000 m iznad nas... Krecemo na uspon od 3 sata, raspolozenje varira od odusevljenja do spominjanja blizih i daljnjih predaka u spolnom opcenju sa domacim zivotinjama...
Oko 6, 6:30 dolazimo do Bivka IV, presretni jer oko bivka nema nikoga, mislimo kako ćemo imati cijeli bivak za sebe, ali sipak... Bivak je pun ceha (cesi su imali i gojzerice i sve, ne bi covjek vjerovao!) i slovenaca, sveukupno nas 17, a mjesta 8 na krevetima. Razmjestamo se po podu, a dio nas odlucuje spavati vani (i izbjeci miseve u bivku i lude slovence koji se deru ko idioti usred noci).
Nakon (uglavnom) neprospavane noci dizemo se u pet i u sest krećemo na još 50 min pristupa. Pol smo stvari pustili u bivku sto je preeeedivna pogodnost... Dan se budi, vrijeme je predivno, milina jedna. Dolazimo ispod smjera i oko 7 krecemo. Prvo ide jedna jedinica koju hrabro prelazimo bez osiguranja :), pa tri 2/3, sve neki kamini. Ako se mene pita, tu dvojke nije bilo ni u korijenima. :) Napredujemo polako, 'em smo prva naveza trojceki (Mateljan, Veljo i ja), 'em premotavamo uze sto godina, 'em brbljamo...
Nakon prva tri cuga prvi puta fulavamo smjer. :) Dosli smo do ruba provalije pa nam se nekako cinilo da mozda to nije to. :) Srecom pa je to bila neka setnjica, nije se problem vratit, tako da ajde, ajde, vracamo se i picimo (uvjetno receno) dalje). Prolazimo jos tri trojke do tog cuga -4. Meni taj cug nije bio nista jaci od ovih trojki dosad, al lako meni govorit kad nisam vodila. :) Za objektivnu procjenu treba pitat Mateljana...
Uglavnom, prolazimo i to i sad prema skici brijemo da imamo jos dva cuga dvojki i to je to. Opet sipak. Prvo nismo skuzili da se jos uvijek nalazimo u toj cetvorci jer smo OPET krivo skrenuli na vrhu tog -4 kamina na neku setnjicu (kao, to je ta dvojka). To sam cak ja vodila (odlican prosjek, 100 % vodjenja sam fulala smjer :)). I opet smo dosli do ruba i sad vidimo kao greben po kojem se trebamo popet, ali jbg kad do njega vodi neka vertikalna stijena. Nis, opet, vracaj se, al sad nam je vec lagano pun kua svega, jer je vec tri popodne, a mi smo kao planirali u 11 bit na vrhu smjera. :) Vicemo Luki i Miji koji su još uvijek na zadnjem standu da oni lagano krenu prema gore (gdje smo mislili da je smjer) dok se mi spustimo. OK, krenu oni, ali nam iz skice (koja btw nije bas neko cudo preciznosti) nije i dalje jasno tocno gdje je taj put, lijevo ili desno. Luka vice da se moze i lijevo i desno i bira lijevo. Opet sipak. :) Zapucao se komandos i ne sljivi nista, a Mateljan nenavezan okolo istrazuje jel lijevo ili desno. I tako mi penjemo svaki svoje i konacno dolazimo na usrani greben. Sad nam je stvarno svima svega dosta i psujemo sve te dvojke, i sebe, i kamenje koje pada, i pristup, i sve...
Konacno smo u 4 popodne na vrhu smjera.... Lagano otpada ideja da idemo do vrha jer nam za to treba jos pol sata gore, pa jos pol sata dolje, a jos nas ceka tri i pol sata silaska... I tako, oporavljamo se na vrhu smjera, i oko 5 krecemo dolje... Da ne duljim, oko osam i pol smo dolje i zadnjih 15 min nam je vec pao mrak...
Recap nedjelje: 14 i pol sati na nogama, mrtvi smo... Mene i danas bole noge... Smjer je fora, nije ni toliko krusljiv, ali je skica diskutabilna... :) Na kljucnim mjestima ima starih klinova (prvi je vec na par metara od ulaza), sto nam je pomoglo i u vracanju na pravi put... Pretpostavljam da će vecini najveći minus biti pristup. :)
Dokazni materijal se nalazi ovdje.
Eto, toliko od mene. Ala, boh.