Većina ekipe (Kore, Jagor, Bacalja, Deda, Saša, Marko, Ana) je za Paklenicu krenula već u petak kasno popodne kako bi u subotu u 6 u jutro krenuli prema Mosorašu i izbjegli gužvu i 5-6 satno penjanje. Kruno, Danijela i ja smo ipak bili za ležerniju varijantu (bez Mosoraša) pa smo Zagreb napustili tek oko 7:45 u subotu u jutro. U Starigrad smo stigli oko 11:00, pridružili se Ani, Marku i Bacalji na kavi kod Dinka i tek sat vremena kasnije plaćali ulaznicu u NP.
Mosoraški navezi se, naravno, nisu ustali u 5 u jutro toga dana niti krenuli prema smjeru u 6, već im se sve prolongiralo za nekih 5 sati kasnije, no o tome neka oni pišu izvještaj. :)
Marko i Ana, Bacalja i Danijela su odlučili lagano i bez stresa započeti jesensku penjačku sezonu s Oprosti mi pape, a Kruno i ja s Domžalskim (hm, ne baš lagano, doduše). Kruno je, naravno, poveo ključne cugove, ja sam se prošvercala kao zvijezda vodilja u lakšima. Priče o Domžalskom su se ispostavile točne što se stijene tiče: oba 6a cuga su glatke ploče bez ičega s time da je zadnji cug nešto položeniji od drugog (pa samim tim i nešto lakši možda), ništa osim trenja i povjerenja u penjačice. I onoga tko te zihra. Mislim da još nisam na tom stupnju razvoja da bih se upustila u njihovo postavljanje. :) Prvi i treći cug koje sam ja vodila su prilično lagani, osim što su mi se spitovi u prvom učinili malo udaljenijima od poželjnog, ali bit će da me razmazila dvorana pa sad pretjerujem. Po silasku s abseil piste ostalo nam je još dovoljno vremena za još jedan smjer, a kako nam se Pero našao pod rukom, napali smo nadobudno i njega. I opet je Kruno poveo ključne cugove, no mene je umor potpuno satro pa sam nakon neuspjelog pokušaja vođenja drugog cuga ipak Kruni prepustila daljnju bitku sa stijenom.
Slijedi večera kod Dinka i spavanje, naravno, u Selinama. BTW, zašto su slovenci bojkotirali Paklenicu ovaj vikend?
U nedjelju, nakon vrlo lijenog i polaganog ustajanja i doručka, navez "Španaj me stalno, sada i uvijek i to je kontinuirani nalog" (Jagor i Kore) odlazi u Celjski stup, a svi preostali u Ča je od draga je od draga. Kruno i ja smo se poželjeli pjevanja u Watersongu (baš sam se pitala od kuda takav naziv... i zašto voda u nazivu...). Prva tri cuga (5c, 5c, 4b+) nisu posebno zahtjevni (posebno ova četvorkica), izloženi su i prilično lijepi. Novi 5c cug koji slijedi nakon četvorke je malo zahtjevniji, ali također ništa pretjerano, no nakon toga je uslijedila pjesma-narikača u ocjeni 6a+. Jedan od autora smjera je Pezzolato pa smo valjda očekivali njegovu klasičnu šesticu, više na trenje i malo precijenjeno... Baš nas je lijepo iznenadio, mamicu mu njegovu (izgleda kao da je Čuja imao prste u ocjenjivanju tog cuga). S obzirom da se po tom dijelu stijene očito slijeva voda, površina je puna sitnih i oštrih rupica u koje ne stane niti jedan prst, a kamoli više njih (čak ni ja nisam uspjela naći tramvajac za prste). I cijeli detalj - visi. Pospitano je, doduše, dobro - spit na svakih 2 m (tako da se ne možeš navući kad penješ prvi) - kako bi Tihač rekao: spit je točno tamo gdje treba biti i cijeli je cug relativno kratak. No i sam je Kruno priznao da se prilično izmorio u tom cugu, a ja sam se besramno navukla na komplete i povremeno odmorila u pojasu. Srećom, nakon toga slijedi zadnji 5c cug, prekrasan i prilično precijenjen. :D
Na povratku obavezna mesina u Ličkom selu i Zagreb.