Krenuli smo ranom zorom u 5 ujutro (Veljo, ja) i našli se s Danijelom Š. i Domagojem oko 8 kod Koče na Gozdu, a kojih pol sata nakon su prihajali i Ana Smješko, Ivana, Marko i Tihač. Klopa u Koči i krećemo s dva auta prema Vršiću, Veljo i ja u Pripravnišku grapu, Danijela, Domagoj, Ana i Ivana normalnom rutom na Mojstrovku, a Tihač i Marko na Butinarjevu.
Krećemo skoro pa zajedno, al uskoro Veljo i ja skrećemo prema Pripravniškoj. Cijelim putem gledamo raznobojne pikice kako se šeću iznad, oko i ispod nas, jer je valjda sav slovenski i hrvatski živalj koji ima iole ikakve želje bit u planinama po zimi bio tamo ovaj vikend. Plus je bio nekakav Alpinistički vikend organiziran u Koči na Gozdu.
Krećemo prema grapi i usput nas par ekipica Slovenaca pita da gdje idemo i da ih vodimo u grapu??!! Mi??!! Nas Slovenci da pitaju za savjet??!! Pucamo od ponosa i cvjetamo unatoč temperaturama ispod nule (i mislimo si Bože luđaka :))
Srećemo i par Hrvata i frendove iz RAK-a koji idu na Župančičevu grapu. Na ulazu u Pripravnišku gužva ko na Maksimiru za Cecu, jer su i neki zbog skokova koji se vide na Butinarjevoj odustali od iste te se odlučili za Pripravnišku. I tako, krećemo, više ličimo na karnevalsku povorku nego na ljude koji idu na ozbiljni alpinistički uspon (da, da, u redu, shvaćam da nekima Pripravnička nije ozbiljan alpinistički uspon, al pardon, sve je stvar percepcije :)) s obzirom na brojnost. U samoj grapi na početku živi gušt, lupam cepinima i derezama, baš je fora, desna ruka, lijeva noga, lijeva ruka, desna noga, super, super, super. Plus što gledam prema dolje i nema nikakve provalije ispod i nema nikakvog straha. Plus što nas ima ko Rusa i stopinke poprilično drže. Cepini drže ko ludi, nešto najbolje što sam ikad probala (s obzirom da sam pretprošli vikend vježbala self-arrest na Begunjščici i nisam se nikako uspjevala zaustavit samo na hodačkom cepinu, ovo mi je bilo predivno otkriće). Na pol puta u grapi je kratki dio s jako malim nagibom, super dođe kao odmor. Sve super, super, super i odjednom me počinju ubijat stopala. Svi s kojima sam pričala kažu da su njima gorjeli listovi, mene je udarilo na stopala. Boli ko vrag. Veljo mi ko pravi kavalir radi policu usred grape i baca snijeg po onima dolje (kad bi pogledi ubijali, mi bi iste sekunde opali dolje) i odmaramo kojih par minuta nekih 20 metara prije kraja grape.
Dovlačimo se do izlaza, a tamo nas čekaju promrzli Danijela i Domagoj koji nas usput i fotografiraju za uspomenu i dugo sjećanje. Ostaje nam još 45-60 minuta autoputa do vrha (stvarno je bio autoput koliko je bilo ugaženo) i eto nas, jeeeee!! Dolaze i RAK-ovci, super je Župančićeva, a oni Hrvati od prije nastavljaju prema velikoj Mojstrovki. Zaboravih napomenut da su na skijama. Seronje. Ja bi. Da kojim slučajem znam skijat. :)
Veljo i ja se ne damo s vrha, svi su već otišli, al ne, mi ostajemo gore satima (dobro, minutama, al koliko je puhalo činilo se satima). Konačno dolaze Tihač i Ivana i saznajemo da je Ani pozlilo pa su ona i Marko u Koči, a njih dvoje su se uputili via normale na vrh.
U Koči Radler i klopa i čitanje časopisa. Spavanje.
Drugi dan smo Veljo i ja išli na skijanje, tako da tu nemam o čemu pisat, al imaju drugi. :)