S obzirom na produženi vikend i dobru prognozu, Sonja i ja se odlučujemo za odlazak u Dolomite pa makar sami išli. U zadnji čas se javlja Mirna, ali nema partnera i onda se događa ono što se uvijek događa kada postoje problemi, a nema rješenja - pojavljuje se drug Mateljan !
Sa Mirnom i Ribekom se nalazimo u Rijeci i onda skupa nastavljamo do Cortine. Oko ponoći dižemo šatore u buksi na putu prema Riffugio Dibona. S obzirom da nismo imali namjeru ustati sa prvim zrakama sunca zavukli smo se malo dublje u šumu.
U subotu je u planu bilo penjanje. Mirna i Ribek u South Rib na Sas di Stria, a Sonja i ja na Via Lussato (Parete Ovest) na Torre Grande di Falzarego. S obzirom da su oba smjera kratka i sa kratkim pristupom nismo se ujutro previše žurili, tj. užasno smo se telili tako da smo u smjer ušli tek poslije 12 sati. Naš smjer Via Lusato (IV, 150m) je bio ful gušt s obzirom da se nismo morali brinuti:
- da li ćemo stići na vrijeme do vrha - jer je smjer kratak,
- da li ćemo se izgubiti - jer imamo dobru skicu, u smjeru postoje markacije, a u smjeru je već pet naveza ispred nas, na svakom štandu po jedna :)
- da li smo se dobro osigurali - jer postoje super mogućnosti za osiguranje, štandovi su na betoniranim alkama, a tu i tamo se nađu alke i između štandova
- da li ćemo se snaći u silasku - jer je put silaska isto markiran (do absajla vodi velika crvena strelica :))
Sve u svemu pravi smjer za prve korake u Dolomitima. Mane su mu, što cijelo vrijeme slušaš prometnu buku po cesti koja prolazi ispod smjera i što kad se popneš na vrh visoko iznad tebe se nalaze drugi vrhovi pa nemaš osjećaj da si se baš negdje popeo. Plus što je nama taj dan pet puta u tih 2 sata u smjeru naizmjenice padala kiša i sijalo sunce.
Nalazimo se sa Mirnom i Ribekom i idemo put bukse. Kuhamo torteline i spavanje u 10. Sutra je naporan dan.
U nedjelju dizanje u 5, pokret u 6 prema Tofani di Rozes. U planu je Via ferata Lussata. Put prolazi prvo ispod južne stijene gdje se nalazi većina smjerova. Stijena je jako impresivna kad se hoda uz nju. Skoro cijelo vrijeme previsi i stropovi zatvaraju pogled prema nebu. Nakon toga ferata ulazi u tunele iz prvog svjetskog rata koji su iskopali talijani da dignu u zrak planinu na kojoj su austrijanci imali položaje. Pa nakon toga strmo, strmo gore, pa malo po policama pa opet strmo gore i nikad kraja toj ferati (vodič kaže da je visina koju je potrebno savladati 1250 m, od čega sama ferata ima 800 m). Pogledi i eksponiranost su fantastični, a bome ni penjanje nije baš lagano. Sonja i ja koristimo Y komplet za osiguranje, Mirna i Micek se tješe sa improviziranim Y-evima, a ludi slovenci pored nas piče bez ičega - s obzirom dio puta ide okomitom i mokrom stijenom po kojoj curi voda, a na dijelovima su to i pravi slapovi (onaj tip stijene koji Kruno i Neven vole) ne znam koliko im je to pametno :).
Nakon 6+ sati stižemo na vrh. Na vrhu pada ćorka od kojih sat vremena. Da nije toliko hladno ostali bi mi i duže, al s obzirom na zimu spuštamo se u niže krajeve gdje možemo ugodnije odspavati. Na vrhu smo vidjeli i paraglidera koji nam je proletio nekih 20-tak metara nad glavama, i derao nam se na pozdrav kako to samo simpatični Talijani znaju. :)
Sljedeći dan smo se željeli malo odmoriti i duže odspavati, ali nam je žao da ne iskoristimo kratko vrijeme koje smo u Dolomitima, tako da nam kiša dolazi kao naručena. Spavamo 11 sati u komadu, šetamo se malo po Cortini i pravac HR.
Sve u svemu izvrstan produženi vikend.