Klimavo kamenje, Dorino stenjanje i Martinova gitara

Izvještaj kasni jer sam se ja ponudila da ga napišem, a eto nisam do sad imala vremena. Slika nema baaaš toliiko kak veli turbo, nego samo petstotinjak! :P To moram još filtrirat prije nekih stavljanja na internet pa vam onda tek pošaljem link. I tako nakon raznih premišljanja gdje otići zaključili smo Dora, Martin i ja da ćemo se to dogovoriti na benzinskoj u subotu ujutro. Krenuli smo ne tako rano i gledamo mi vodič u miru na benzinskoj popraćeni prirodnim zvukovima motora od auta koji prolaze. Na kraju je odluka pala da se ide na Dvigrad. Martin zna gdje to je, ja sam bila dva puta, ali u gradu, a Dori je baš to mjesto promaklo na turneji po Istri. Našli smo penjalište bez velikih problema. Tamo su bili još neki ljudi iz Zagreba (jednu curu znam iz dvorane). I bacimo se mi na četvorke da vidimo kakva je stjena, stvarne težine smjerova i tako. Ispenjali smo prvo Rattlesnakey Nik 4b+, a nakon toga odmah i Brombulu, za uhodavanje. Zaključujemo da su ocjene realne, stijena dobra, štandovi pomalo čudni, al navikli smo se, mi smo prilagodljivi :) I da je dora obična pozerica u detaljima!! Postepeno penjemo sve teže i teže smjerove. Dolazi Anita 5a čiji ulaz mi nikako nije ličio na jedan 5a, ali kad se počne penjati nije uopće težak. Nakon toga penjemo Gražu, isto 5a, zgodan smjer. Penjem prva i upaničaravam se u spit od smjera do, naoružana fotićem i slikam malo iz ptičje perspektive prvo Dorine uzdahe (da,da ima i film ;) ), a onda i Martina kako penje. Nabacujemo i Hermine, 5b, Dora se prva upoznaje s njom, malo zajebana ženska, ali izašli smo i s njom na kraj. Postoji ovdje kamen koji se klima tj. ogromna kamenčina, a tako je lijepa za primiti tako da treba pripaziti. Navečer odlučujemo Martin i ja popeti još jedan smjer- Praz, 5b, prvi smjer u sektoru. Dora je krepala, više ne može. Postavlja ga prvi Martin, ali zapinje nakon drugog spita (inače na trećem spitu je nečiji bežanec). Kaj sad? Ne možemo ostavit komplet. Ajde idem ja probati. Nisam došla do spita nego malo ponavljam već dobro mi znano gradivo s Kamenjaka, skretanje u smjer do- Poskok 5c koji se na tom dijelu činio lakši. Popnem ga i lagano otpenjavam natrag dole jer... spitovi su hrđavi- NEMA PADANJA! a o štandu gore da ne pričam, hrđava stara alka koja visi na još hrđavijem lancu. OK! Dosta nam je za danas svega. Odlučili smo spavati na jednom simpatičnom mjestu za koje vjerojatno znaju svi koji su na Dvigradu bili. Navečer kuhamo supicu, i jedemo ono što nam je trebalo biti za doručak i pridružujemo se ostalim penjačima oko vatrice. Donosimo im čips i pive, oni nama nude rakiju i tako... priča se, pije, svira i pjeva. Pola njih usred noći penje smjerove koje po danu nisu uspjeli, mora da je lakše po noći kad ne vidiš koliki je mogući pad i imaš koju pivu u dupetu :) Skupljamo se na spavanje, nije nam bilo zima, tak sam fino odrapila do pol 9 ujutro u jednom komadu. Otvaramo oči, a ono dolaze neki Slovenci. Nema nam pomoći, možemo i spavat blizu smjerova, ali nećemo penjat od rano ujutro. Odlazimo do Kanfanara na doručak i kavu. Odlučili smo i drugi dan ostati na Dvigradu jer nam se penjalište stvarno svidjelo, a ostalo je dosta neispenjanih smjerova. Prva na red dolazi Šojka 5a. Dora prva postavlja, ali ne uspjeva uhvatiti štand, Martin spašava situaciju i do kraja postavlja smjer. Ja pak dolazim do kamena koji se klima - otkrivena sam! Mora da nosim nevidljivi steznik, a inače imam tone i tone jer se uvijek kamen baš podamnom rasklima. Malo smo ukočeni i Doru hvata musklfiber pa se odlučujemo ipak za jednu četvorku- Šipak 4b+. Ljudi moji najljepša četvorka koju sam ja penjala ikad. Počinje u laganom previsu, a nastavlja se po laganom, ali eksponiranom dijelu. Martin se uštandava s fotićem i slika Doru i mene (popeh smjer dva puta kolko mi se svidio). I tako uz vraćeno samopouzdanje krećemo mi na ostale smjerove. Penjemo Črišnju, još jedan 5a (onaj sa drvetom) i da, varali smo tj. koristili drvo na ulazu i baš nam je dobro došlo!! I eto još za kraj mi se razbahatili, ide Martin postaviti C.T. 5c. jedna predivna petica, ima svega, ulaz je previs, nakon toga trbuh i dalje ploče. Na početku nekoliko gibova, a kasnije je lagan. Prošla sam ga i ja, ali na top, dva puta jer sam htjela bez sjedanja. Nije mi uspjelo tako da mi je smjer dužan i moram opet na Dvigrad da ga prođem slobodno :) Dora je pak krepala tako da nije ni probavala nego se igrala fotografa viseći na trećem spitu u Aniti. Nakon smjera krepavamo i nas dvoje i gladni se brzo trpamo u auto. Na povratku idemo do Pazina na pizzu i dolazimo u Zagreb oko 11 navečer. Nismo se ubili u penjanju jer nas je bilo troje i jedan je uvijek morao štrajkati, to je objašnjenje i za količinu fotki. Sve u svemu mora da nam je bilo užasno--sunce prži, vjetrić povremeno puhne, a mi penjemo ili guštamo ko poskoci na stijeni. P.S. da, ja ću vas uvijek maltretirati sa dugim, iscrpnim i detaljnim izvješajima.