Davorka, Štern, Kruno i ja bili prošli vikend u Kamniškim Alpama.
U nedjelju su došli Dino, Saša i Vedran.
Kruno i ja smo htjeli u nedjelju ispenjati Novu centralnu smer (IV+, 700m) u Velikoj babi, a u subotu ispenjati nekakav kraći smjer ili otići na nekakvu hodačku turu.
Nakon razgovora s Dinom, odlučili smo u subotu otići u Kamnišku Bistricu i ispenjati Virensovu smer (IV/III, 160m) na Kogel. E da smo znali koliko nas čeka pristupa, vjerojatno bi odustali :) Ubili se do ulaza u smjer, odmorili se penjući :)
U smjeru sreli dva naveza Velebitasa - Mrzli, Irena, Kruno i Vedrana koji su počeli penjati taman ispred nas da se previše ne čekamo u smjeru.
Smjer je dosta lagan i super osiguran klinovima. Postavili smo samo dva zaglavka i jedan frend. Štandovi su uređeni spitovima, sa alkom za abseil. Orjentacija nije zahtjevna, u jednom dijelu nismo bili sigurni kuda se ide, Velebitaši su išli desnim, a mi lijevim kaminom. Lagani prevjesni dio pri kraju smjera mi je bio najlijepši dio. Nije teško, dobro osigurano i baš lijepo za penjanje.
Nakon ispenjanog smjera razmišljali smo kojim putem nazad. Čuli smo da spust preko travnate strmine nije baš previše ugodan pa smo obzirom na uređene abseil štandove i dvostruko uže odlučili da ćemo abseilati. A onda smo ubili koljena na silazu :)
Za to vrijeme su Davorka i Štern hodali po okolici i otišli na Kokrško sedlo.Tu večer smo ostali spavati u domu u Kamniškoj bistrici. Usput sam se čuo s Dinom koji treba doći ujutro. Usput nam je rekao da postoji mala vjerojatnost da će poslijepodne biti nevihta pa da požurimo sutra.
Drugi dan ustajanje u 5 i pičenje prema Jezerskom.
Taman kad smo već dosta odmakli, skužim da mi nema mobitela i da sam ga ostavio u domu! Ak se vraćamo po mobitel, vjerojatno nećemo penjati na Babu jer dok se vratimo po njega, pa opet prema Jezerskom izgubili bi minimalno sat i pol i bilo bi prekasno... Smjer ili mobitel... jebeš mobitel idemo penjat :) Vratit ćemo se po njega u povratku pa možda još bude tamo :)
Nešto iza 7 dolazimo na parking nešto dalje od Jezerskog. Na brzinu doručak i spremanje. Kruno i ja zapičili prema ulazu u smjer, a nešto iza nas Davorka i Štern planinarskim putem te feratom isto na Veliku babu. Do ulaza nam je trebalo oko 40 minuta, opet se preznojili :)
Ulaz nije teško naći, iz daleka se vidi odlom blizu kojeg je ulaz.
Blizu samog ulaza nas čeka snježna flanjka preko koje je prijelaz bio mnogo neugodan. Em se klizalo u trekericama, em je prijelaz na stijenu iznad rupetine bio skroz gadan. Poslije kad sam vidio debljinu snijega na tom komadu reko dobro da smo živi :)
Taman kad smo bili na ulazu, javlja se Saša na radio stanicu da su došli i da će krenuti prema stijeni. Dino pita jel gužva, ispred sebe nismo ni vidjeli ni čuli nikoga, iza nas dolazi jedna naveza.
Krećemo gore i ubrzo vidimo navezu ispred sebe te ih brzo stižemo. Odmah kužimo da će nas dosta kočiti jer su užasno spori. Nakon dva cuga stižemo do još jedne naveze koja je bila ispred i koja je još sporija. Dvije Slovenke od kojih jedna skroz uplašena. Tu nas jedni puštaju, a u sljedećoj dužini prestižemo ove ispred i konačno nas nitko ne smeta :)
Smjer je presuper. Ostali smo oduševljeni položenim pločama, kao da smo na Dabarskim kukovima ili u Paklenici, jedino sto su ploče položenije i lakše za penjanje, a visina i Alpski ambijent nude sasvim drugačiji ugođaj :)
U biti cijeli smjer je lagan, osiguran je spitovima i u cijelom smjeru je Kruno postavio jedan frend na mjestu gdje je zaobilazio navez koji smo pretjecali, a baš tamo je bila super pukotina gdje ga moze staviti :)
Naravno, razmak između spitova je poprilično velik pa na to treba računati.Recimo na ploči bude 4 spita na cijelu dužinu užeta. Stijena je super kompaktna osim na samom kraju gdje ima kraći krušljivi komad. Ključna mjesta za orjentaciju su označena jedva vidljivom zelenom strelicom :)
Od ulaza do "kraja težava" - upisne knjige - nam je trebalo oko 4h. Od tuda ima još tabananja kroz klekovinu do vrha Velike babe. Gore su nas čekali Štern i Davorka, a nakon brze klope i fotkanja, preko Jenkove planine dolje do auta. Spust je bio bas lijep, prvi dio dosta eksponiran preko grebena, a onda kroz sumu do dolje. No bilo je naporno, putu nikad kraja :)
Nakon pospremanja stvari, sjedamo u auto i pičimo za Kamnisku bistricu gdje sam našao mobitel na krevetu pod dekom :) Obzirom da smo od cijelodnevnog napora ogladnili, počastili smo se pizzom u nekakvoj pizzeriji u Mengešu, a onda nastavili u Zagreb.
Oba smjera bih preporučio svima, pogotovo penjačima koji tek započinju penjanje u Alpama. Smjerovi su dobro osigurani i nisu previše teški za orjentaciju.
Turbo