U četvrtak sam se sa Didakom zaputila prema Ravnoj Gori. Budući da nikad nisam bila na tom penjalištu, izbor između Kalnika i Ravne Gore bio je poprilično lak.
Kako se dugo nismo vidjeli put je uz tračanje prošao brzo. Vrlo brzo. Dok nismo stigli do sela. A tu je sve počelo kad je baba uvjerljivim tonom rekla da se dalje može normalno autom. Nije baš neka cesta, mislim si ja i predlažem da auto ipak ostavimo u selu i malko se prošećemo. Ali ne… I sve je bilo u redu dok nismo zapeli u kaljuži…Ipak, još se možemo izvući iz svega i vratiti se jednim jednostavnim ubacivanje brzine u jedan jednostavni rikverc. Ali, opet ne…
I tako je Didak pokušavao izvesti nemoguće, sve dok nismo proklizili u njivu. E, sad je i Didak skužio da smo u banani. Na sred njive smo se uspješno okrenuli i pokušali se sa zaletom dići na cestu. Ali postojalo je jedno kritično mjesto. Čak smo ga i grančicama obložili, ali ostao je nesavladan. A onda smo zapeli usred njive. Ja, ŽENA, sjedam za volan i zajedno uz Didakovo guranje i urlikanje «Iris, daj malo napred, pa ga pusti nazad, kužiš, zibaj ga» prelazimo grbe. Ali dalje ne ide. Uto, trči seljak prema nama, blenuo, čudi se… Jer on je, kaže, ujutro normalno prešel. «Bum ja došel s traktorom, pa bum vas zvekel vun.» I da ne duljim, jer to je traaaaaajalo, tak je i bilo. Došo on s traktorom, pa nam je štrik puko ne jednom nego čak dvaput, pa su oni (u međuvremenu se skupilo još seljaka) dofurali novi štrik, pa pita Didak « a gospon a ak nas baci, može auto puknut na dva dijela ?», pa smo konačno nakon nekih 2,30 sati bili opet na cesti. JUPI !!!
Otpičili do dućana, otfurali im pive, zahvalili se desetak puta i konačno krenuli na penjanje. Ipak smo zbog toga došli, pa i to treba spomenuti…Pa evo da spomenem…Popeli smo se dva smjera (Brid i Na rupu) od dva kratka cuga, nekih 40m. Pogled sa vrha je prekrasan, mirno je, prava uživancija…
Na kraju smo se prošetali oko Trakošćana, uz jezero pojeli ostatke ostataka hrane uz razmišljanje što bi napravili da nam sad iz jezera iskoči ogromna neman. STOP! Ipak sam sa Didakom i sve je moguće…
Iris