U ponedjeljak nakon predavanja školice Zeko brzo dolazi do mene i zabrinuto govori, "Nismo dogovorili najvažnije, di penjemo za vikend??". Par razgovora, trening u Boulder Zoni i vapaj za Dabrovima kasnije se dogovaramo da idemo na Tulove grede. Postava je: Tina U, Zeko, Iva i ja. Iva se nađe u šugavoj situaciji pa otpadne u petak. Nas troje razmišljamo, s obzirom na količinu instrumenata i hrane koju nosimo, jel nam penjačka oprema uopće i treba? Ipak odlučujemo ponijeti čokove i par kompleta, nek se nađe!
U subotu alpski start i već u podne ulazimo u smjer. Na parkingu puše vjetar i čini se hladno, no u sigurnoj zavjetrini kamenih prstića sa sirom prvi znoj probija već na pristupu. "Trebao sam obući kratke hlaće" tužan misli Zeko. Pristup je taman dovoljno dug da stignemo pretresti sve ljubavne intrige Matice, a uz par iskusnih pogleda na skicu, pa na stijenu, pa na skicu, pa na stijenu lako lociramo smjer. U subotu je na tapeti Ombre del Passato (300m; 5c,5c,5b,6b,5c,4b,3, II, II). I Zeko i ja prštimo od želje da penjemo prvi cug, ali red se mora znati pa prepuštam Zeki da nas povede. Dok Tina i ja ćakulamo, čujemo Zekin komentar kako bi volio da je 5 centimetara duži. Sve znam Zeko, sve znam..
Zeko odhopsa do sidrišta, a Tina i ja lagano za njim.
Drugi cug znači da je napokon vrijeme da ja vodim! Zeko mi daje skicu da ju proučim, a ja nestrpljiv i sa svetim riječima "onaj koji u smjeru gleda skicu je već izgubljen" u glavi ustvrdim: "Ma samo tu iza ugla pa gore na vrh ovog stupića". Šmugnem iza ugla i kako penjem vidim pješčane satove iznad sebe i samo ih pratim, po potrebi ubacim kojeg frenda. U jednom trenu, postane mi teškićko. Stavim frenda. I dalje mi je teškičko. Nisam siguran kako se izvući iz radijatora u kojem sam se našao pa odlučujem sjesti u frenda. Frend odluči izletiti van. S jedne strane užeta urlikanje, s druge dva srca zastanu. "Čeki jesi dobro??" - "Pa čini mi se da jesam, pao sam u prazno, možda sam malo nabio lijevu petu, uhvatio me pješčani sat, za sad mi se čini da sam okej." Zeko se čudi kako sam došao na tako težak teren. "Jesi ukopčao ti spit?" - "Jesam". "I jesi nakon njega otišao desno na sidrište?", pita Zeko. "Nisam, nakon spita sam nastavio lijevo na pješčani sat, nakon njega sam sreo klin, a i gore sam vidio pješčani sat kojeg sam pratio kao zvijezdu danicu" odgovaram i guram se od stijene da vidim jel ima što tamo desno kako Zeko sugerira. Zeko dodaje "vidi se klin na skici, i jasno je da to nije dio našeg smjera, nego nekog pored." Kako se naginjem u desno, tako vidim naše sidrište. Jebemu. Izgleda da je onaj koji gleda skicu možda ipak manje izgubljen. A možda je i manje izgubljen onaj koji nije pretjerano samouvjeren.
Dogovaramo da ću se navuč po užetu do gore, pokupit opremu, stavit bežanec u pješčani sat, spustit se dole i poprečkat do sidrišta. I bi tako, pa mi se uskoro Tina i Zeko pridružuju. Zeko i Tina brižno provjeravaju kako sam, ja im pokazujem gdje sam letio, a oni prepričavaju kako je to zvučalo s njihove strane. Svi živi i zdravi, Tina preuzima vodstvo i uz par raskoraka nas vodi do kraja prve polovice smjera. Tamo prošećemo 20ak metara pa se na polici spremimo za detaljni 6b cug. Detalj je isforsirana ploča koju Zeko odluči odjebat i na trad popne prirodnu liniju. Nakon toga je moj red za vodstvo, želim isprat gorak okus pa govorim da budem vodio. Tu odluku brzo zažalim i penjem ukakan do bola. Uz božju pomoć i par najlonskih tramvajaca dolazim do sidrišta. Tina vodi zadnji penjački cug pa grebenarimo do kraja smjera. Brzo dolazimo na planinarsku stazu po kojoj sretno odstupamo maštajući o večeri koja nas čeka.
Za večeru prava gozba. Tina je spremila vrhunsko meso, uz malo upornosti je vatra zapaljena, a Zeko se pobrinuo da ramsteki budu upareni s finom salatom od paradajza, paprike i luka s bučinim uljem (što je Zekina najdraža salata, draža čak i od šopske, koja iako ima sir, nema luk, a Zeko jako voli luk!). Ramsteki su mliječni kao mliječna staza nad nama. Kapa do poda i Tini i Zeki. Tako se dobro najedemo da moji komercijalni deserti tužno sjede između nas bez da ih itko dirne.
Dok ja padam u inzulinsku komu, Zeko donosi iz auta pravi desert.
Do kasno u noć prolazimo sve domaće i strane hitove, a Zeko nas časti izvedbom Easy like Sunday morning koju već godinama nije svirao i jako ju rijetko izvodi na svirkama. Punih trbuha i srca, peremo zube gledajući kamene rakete koje kao da se spremaju otisnuti u zvjezdano nebo.
S obzirom da spavamo ~pod stijenom, biramo smjer s još kraćim pristupom i ujutro smo poletni, u nedjelju smo u smjeru ranije. Ovaj puta u pola dvanajst!
Ne meniju je smjer Velebit Utra Trail, ali se pod stijenom ipak odlučujemo za lakšu ulaznu varijantu: Pokerija Porka (ona mijenja početna dva 6a,6b cuga VUT sa dva 5c cuga; nakon toga se smjerovi spajaju). S obzirom na lakše ocjene očekujemo da ćemo kroz smjer protrčati, no petice su tvrđe od očekivanog. Bilo je psovki, bogovi su padali s nebesa, navlačilo se po kompletima, no svaka nedaća je uspješno savladana pa na kraju dana ponosno stojimo pod hrvatskom zastavom koja se hrabro vijori na vjetru. Usprkos borbi, smjer bi preporučio. Nije ništa nesavladivo, smjer je raznovrstan, ima radijatora, ploča, kaminskog penjanja, ljuski, raskoraka i trčanja kroz četvorke na kraju.
Na odstupu majčina dušica skuplja majčine dušice, trpamo stvari u auto, i par Ininih hotdogova kasnije smo u Zagrebu!
Summa summarum: Tulove su jako lijepe za penjanje, nisu samo radijatori, sada postoje i dobri vodiči tako da su za svaku preporuku!!
slike: https://photos.app.goo.gl/YU1cHRXvKFb47YWq6