Nekoliko dana prije GDSK-a vidim u tablici da Sven planira ići dole u četvrtak, javljam mu se i dogovaramo se da penjemo zajedno u petak. Za vikend se već dogovorio, ali meni se isti dan javlja Kranjec i kaže da bi i on došao jedan dan. Imam dva dana penjanja dogovorena I potvrđujem Svenu da definitivno idem.
Krećemo u četvrtak nakon posla, mene u autu lagano grebe grlo, ali mislim si zbog klime je (nije). Dolazimo prvi u kamp/maslinik, nalazimo neuobičajeno ravno mjesto za šator i nakon kratkog dogovora što ćemo penjati, idemo spavati. Dok pokušavam zaspati curi mi nos i grlo me grebe sve jače, naznaka onog što me čeka sljedeća uzbudljiva tri dana. Nakon nekvalitetnih 3 sata sna i par sati okretanja po svježe probušenom karimatu, dižemo se, doručkujemo i krećemo prema Malom Borovcu.
Nakon dugog vječanja večer prije, dogovorili smo se za smjer Climb one with rojo (čita se rođo), 6b od 250 metara. Kod auta uzimamo opremu, ja pojačavam doručak kroasanom od marelice uparenim s Red bullom, te krećemo prema smjeru. Pošto o smjeru nismo našli nikakve informacije online, cijelo vrijeme smo nesigurni u našu odluku, te čak imamo i lakšu opciju pored. Ali prije samog ulaza Danica nam javlja da je penjao taj smjer riječima: "Super smjer, isforsirana ploča, 4 od 10". To je sve što smo trebali čuti i odlučujemo se da definitivno idemo. Kako god se podijelimo svako će imati dva 6b cuga, te po jedan 6a i 5c. Na ulazu vidimo raskošnu opremljenost spitovima, što će biti slučaj do samog kraja smjera. Ja vodim prvi cug, 6b sa ok nogama na ploči i ok pukotinom za ruke. Detaljnih 5-6 metara je odmah na ulazu, a kasnije je lagano, taman za zagrijavanje. Sven vodi drugi 6b, čelavi kamin sa grmom koji smeta u sredini. Zanimljivo penjanje, može se proći na 10 različitih načina, a ni jedan nije dobar. 3. cug je 6a u kojem je detalj široka, glatka pukotina koju nadobudni mogu penjati kao offwidth i nakon toga po ploči do štanda. 4. cug je opet 6a kojeg se ne sjećam i nakon njega 6b kojeg opet ja vodim.
Kreće lagano, ide ravno gore po pukotini, ali u jednom trenutku, iako se pukotina nastavlja, smjer skreće desno. To je to, evo me na isforsiranoj ploči. Za ruke nema ništa, za noge kao nešto ima. idem korak po korak do detalja ploče i onda se trebam ustati na desnu nogu koja je na najmanje kosom komadiću stijene, nečkam se i vračam nazad nekoliko puta. Molim se bogu trenja, objašnjavam mu da je ulje koje sam prolio iz konzerve tune u maslinik jučer navečer, proliveno njemu za žrtvu. Ustajem se na nogu, molitva je uslišena, manje kosi komadić stijene drži. E sad, stojim na toj nozi i vidim desno nešto što bi se moglo nazvati stopinkom ako smo velikodušni, ali moja desna noga već stoji na nećemu i ne planiram je micati. Šteta da ne penjem slabove u dvorani, ali srećom gledam druge kako ih penju, križam lijevu nogu preko desne, baca me iz ravnoteže i vraćam se. Desna noga mi se pumpa, počinje mi curiti nos, trudim se da mi ne kapne na stopinku, zabacujem glavu, kap iz nosa mi pada na majicu, mala životna pobjeda. Odlučujem ići na sve ili ništa, spit je blizu, neće mi biti ništa ako padnem. Dobro je da me nitko ne vidi, jer ću se sad rasut po ploči. Križam opet lijevu preko desne, prebacujem ravnotežu, bog trenja je milosrdan, ustajem se na lijevu nogu. Šteta da me nitko ne gleda. Nakon toga treba se samo ispružiti i rukom uhvatiti tri krušljiva komadića stijene, svaki za svoj prst i izvuči se van na to. Cug je možda gotov, ali ono najbolje od njega tek slijedi, a to je gledanje Svena kako ga prolazi. Sven nije zadovoljan linijom smjera, pa bilo bi logično da ide ravno dalje po pukotini, kaže on. Ja sam u tom trenutku jako zadovoljan linijom smjera, uživam u pogledu na njega kako se muči i Makarsku u pozadini. Slijede dva 5c cuga za odmor i zadnji 6b, koji je lijepo strmo penjanje po malim grifovima. Sve u svemu super smjer, isforsirana ploča, 7 od 10.
Zadovoljni popetim idemo prema vrhu Malog Borovca te nakon nekog vremena ugledamo random spit. Radimo pripremu uspona, tako da gledamo malo bolje u stijenu i vidimo još jedan spit. To je dovoljno, idemo tuda gore. Sven vodi, ja zihram i gledam kako 70 metarsko uže samo nestaje. Mene lovi neki umor, on se ne javlja. Pri samom kraju užeta viče da pustim osiguranje. Krećem za njim, solidni gibovi za nešto što ne znam što je. Teže od većine našeg smjera. Zadnji dio je lakši, ali traje. Kasnije zaključujemo da smo popeli zadnja dva cuga od Born to live. Na putu prema dole mene lovi temperatura. Sunce prži, hodamo za dole, a meni hladno. Pred kraj staze stalno gubim koncentraciju i spotičem se. Dobo da amo došli autom skroz gore. U Makarskoj idem u ljekarnu, pitam paracetamol, čovjek mi daje, ja mu kažem daj neki jači, daje mi najjači. Zahvaljujuči modernoj medicini mogao sam se podružiti sa ostalima navečer ispred škole u Brelima. Od Matičara, što aktivnih, što neaktivnih, pridruženih i nepridruženih bilo smo Maja, Mirna, Kranjec, Mark, Alojzije, Marta, Toni, Sven i ja. Jedem dva tanjura graha, još jedan paracetamol i idem spavati u hemok. Još jedna poluprospavana noć, cca 3 sata sna, ali ujutro uz doručak preventivno pijem još jedan paracetamol s Red bullom.
Danas sam s Kranjecom, penjemo Prvo svjetlo, 6b+ od 450m. Smjer je desno od Dalmatinskog sna kojeg penju Sven i Helena iz AOŽ. Prva polovica smjera je lagana, prolazimo sve u paralelki. Navodno ima i neki 6a cug s 11 spitova, mi ga nismo vidili. Nakon toga kreću jako lijepi cugovi, većinom ocjena od 6a do 6b+. Vodimo naizmjenično i spajamo sve što se spojiti da. U cugovima ima svega, od ploča na trenje, malih grifova sa sitnim stopinkama, strmijih djelova stijene i malo penjanja na snagu u jednom cugu. Nakon dvije noći slabog sna, nisam baš zapamtio koji je koji cug, ali detaljni cug nije ništa puno teži od ostalih. Uglavnom, prvi dio smjera je pristup po trojkama uz koji skok ocjene 5, do drugog dijela smjera koji je prava uživancija do kraja. Rekao bi da su ocjene puno realnije nego iz smjera od dan prije koji je bio dosta soft. Na vrhu smo nakon 4 i pol sata, dok čekamo Svena i Helenu odlučujemo se leći na vrhu i odspavati. Odspavao sam dobrih sat vremena u travi, probudio se promrznut, popio još jedan paracetamol i nakon što su došli Dalmatinski sanjači, uputili se prema dole, di nas je čekao auto koji smo večer prije tamo pustili da si skratimo silaz. Mene odstup opet previše umara i za nedjelju si planiram eventualno nešto lagano bez odstupa.
Navečer opet druženje, predavanje Silva Kara i riba. Za nedjelju nisam našao nikog dovoljno nenadobudnog tko želi nešto lagano bez odstupa, pa odlučujem staviti hemok ispod Malog Borovca i čilati dok čekam Svena i Helenu koji penju Sive jeze. Bila je to dobra odluka jer me opet pere temperatura, tko bi rekao da viroza ne prolazi kad ne odmaraš. Ali ako zanemarim virozu, jako dobar vikend. Dva lijepa smjera, druženje navečer i savršeno vrijeme svaki dan.
Uglavnom, Climb one with rojo bi preporučio ljubiteljima malog razmaka među spitovima, a Prvo svjetlo ima svega pomalo od Biokova, i dobro je nositi pokoji frend i gurtnu više. Od mene preporuka za oba smjera.