Izvještaj s uspona

Tulove, Winnetou i borba s centralnim grijanjem — 17.10.2026.

aiveta 3 min čitanja

Već neko vrijeme imam želju suočiti se s penjanjem „radijatora“. Od kako sam ih s Medić upoznao dok smo penjali Juhu u Paklenici, samo se ježim pri pomisli na njih. Zato sam si rekao: ako već idem u to, neka bude nešto dugačko.... ili ću naučiti penjati "radijatore", ili ću ih zamrziti do kraja života.

Budući da mi se slobodno vrijeme u zadnje vrijeme znatno smanjilo, za vikend sam imao samo jedan dan za penjanje. Pri povratku s GDSK-a predložio sam Marku Marasoviću da u subotu, 17.10.2026., penjemo Winnetou na Tulovim gredama. Od tada je sve krenulo brzo: napravili smo plan i odlučili smo u petak nakon posla krenuti na Tulove.

Došli smo oko 21:00, podigli šator u rupi s "kaminom", onom gdje se inače kuha kotlić. Izvadili smo sve za kuhanje, a Mark je gledao u nevjerici: pred spavanje smo imali pravu gozbu :) kokošju juhu s taranom, bolognese, pivsko pecivo umjesto kruha i slatkiše za desert. Savršena mentalna priprema za sutrašnji dan.

 
 
 

 Ustali smo u 7:00. kava, slaganje stvari i polazak prema stijeni nešto iza 8:00.

Pod smjer smo stigli u 8:40. Mark je krenuo prvi, a ja sam se dolje mentalno pripremao za vođenje druge dužine, jer o njoj nisam čuo baš najljepše stvari.

Pred ulazom u cug stajao sam dobrih pet minuta i pokušavao shvatiti što tu radit... Malo stiskanja, malo gmizanja i puno pokreta izvan komfort zone, ali prošlo je i to. Meni je taj cug bio prilično zahtjevan, a prvi spit je prilično visoko, tako da pad nije bio opcija.

Nakon toga slijedi lakša dužina, a zatim završavamo prvi stup, malo hodamo i prelazimo u drugi stup, gdje je penjanje konstantnije. U šestom cugu treba paziti da se ne fula smjer. Karlo V. hvala na savjetu: „Kad ti nestane spitova, idi desno.“ Apsolutno je bio potreban, jer logika bi me vukla dalje prema gore.

Zatim ulazim u predzadnju dužinu drugog stupa i dolazim do dijelova koji su mi možda bili najteži u cijelom smjeru. Prečkanje iz radijatora u desno u drugi ogromni radijator. Ne znam kako su mi noge držale, ali prošao sam slobodno, uz puls kao za infarkt i tešku hiperventilaciju.

 
 
 

Kad smo došli na vrh drugog stupa, odlučili smo napraviti pauzu za gablec i odmor. Noge su već gorjele, a stopala nisu bila baš zadovoljna onim što im radimo.

Nakon pauze krenuli smo u potragu za ulazom u zadnje četiri dužine na trećem stupu. Iz skica je to malo zbunjujuće jer je ulaz prilično lijevo nakon grebena. Treba samo gledati ulijevo i, nakon nekog vremena, na ploči se otvaraju spitovi.

Prvu dužinu vodim ja. Kad sam došao do štanda, Geko nas je snimao i bacio koju fotoku sa stijene preko puta — hvala mu na odličnim slikama. U trećem stupu, nakon još dvije dužine, vidjeli smo da smo pri kraju. Počeli smo se opuštati i čekati izlazak iz smjera, nakon kojeg smo skinuli penjačice, zapalili i uživali u pogledu.

Izlazak je bio posebno dobar doživljaj: ekipa iz Slekcie slavila je rođendan i postavila bolesno dugačak highline, pa smo ih s vrha smjera gledali i divili im se.

Na kraju... radijatori su ostali radijatori, ali sada znam da ih mogu proći. :)

 
 
 
   
Fotke od Geka :)  
    

 

Slekcija u akciji ;)