Kako se za godišnji planira masovka u Francusku, u Ecrins, postalo je vrlo moguće da neću vidjeti Dolomite ove godine što je meni nekako nedopustivo! Već u utorak sam počela odašiljati poruke svima ima li zainteresiranih za egzibiciju zvanu „vikend Dolomiti“, no nisam imala puno odaziva. Jedinu nadu ulio mi je Hrvoje iz AOŽ koji je rekao da bi mooožda mogao, ali javit će u četvrtak navečer. I tako sjedeć na iglama dva dana zurim u fotke Dolomita od prijašnjih godina čekajuć dobre vijesti.

Nakon jako zbrčkanih telefonskih i whatsappovskih dogovora, napokon se, u petak nakon posla, Hrvoje, Orsat, Bojči, Lada i ja ko tetris poslagujemo u auto i krećemo. U Dolomite stižemo oko 1:30 ujutro, već imamo plan što sutra penjemo pa parkiramo na početku pristupne staze za Croda da Lago, brzopotezno se spremamo i odlazimo leć. Nakon par sati sna, dižem se sva u grču i nenaspavana, ali u Dolomitima sam, kao da je bitno išta drugo. :-)

Brzopotezno spremanje šatora, doručak, spremanje opreme i na putu smo prema smjeru. Friško je i dosta puše, ali valjda bude okej. Nosim sa sobom i termo tajice i termo dugu majicu i pernatu jaknu i rukavice i buff… sve je na meni. ;-)
Pristup je oko 45 minuta kroz prekrasnu, dolomitski idiličnu šumicu uz alpski potočić, pokraj alpskih kravica koje nas čudno gledaju i malo nam nije svejedno. Neki staju i u drek. Toliko je velik da ni ne izgleda ko drek dok ne staneš u njega i sve ti se razlijepi po cipeli. Cijelom dužinom i dubinom cipele. Srećom, alpski potočić je blizu. :-) Ne, nisam ja stala u drek, već Orsat. Kažu da je sreća ako staneš u drek, ali Orsat nije djelovao sretno. No zato smo se mi lijepo nasmijali tako da se ipak može reći da je sreća kad staneš u drek :-D

Dolazimo do smjera, nema nikog u njemu, par naveza je u susjednom nezaspitanom Paolo Amadeu, a mi idemo u zaspitani Nikibi 6b+ (5, 2, 6a, 6a, 6b+, 6a, 6a+, 3), navodno prekrasan smjer. Smjer je pospitan bolje nego sportski smjerovi na Kotečniku što je za jedan alpski smjer zaista nevjerojatno! Penjem s Hrvojem, a iza nas je trio Orsat-Lada-Bojči. Lijepo nam ide, Hrvoje i ja se izmjenjujemo u vodstvu, smjer je divan za sada, nije niš teško, samo 6a detalji od par gibova koji su zaspitani svakih metar i pol tak da fakat nije niš problem. No malo postaje zimkasto, prokleti vjetar puše, na mahove nam se ledi krv u žilama, pretvaramo se u pingvine i to one s Južnog pola, ne iz Namibije. Dolazimo pred detaljnu dužinu, to ide Hrvoje ko prvi, sada su nam prsti već ledena kliješta, a grifovi i stopinke su postale minijaturne do nepostojeće, plus malo visi stijena. Hrvoje se bori sa hladnoćom i smjerom, ide mu odlično, ali kliješta ipak nisu dala da popne dužinu slobodno. Ali svaka mu čast, sjeo je jednom, malo zagrijao prste i prošao dalje u komadu. Ja sam istehnicirala većinu dužine, jer mi ni silna termo odjeća nije pomogla da mi prsti budu upotrebljivi. Trio iza nas je u sličnom stanju, Orsat isto skoro on sight, cure od kompleta do kompleta.

Do kraja smjera je lakše, ali fakat je hladno, najradije bi u rukavicama penjala, ali nemam cepine :-D, dolazim do zadnje trojke, treba imati nešto frendova jer tu nema spitova, izlazim na vrh i lice mi se, iako zaleđeno, razvlači u osmijeh, kakav faking pogled! Nije mi više ni hladno, ni teško jer srce pumpa na najjače od sreće!

Dolazi i Hrvoje, nalazimo neku šatro zavjetrinu na idiličnoj alpskoj livadici na skoro 2300m i uz zvižduke vjetra motamo cigaretu i pravimo se da nam nije hladno. Jer je lijepo. Pa nemre onda bit i hladno :-) Uskoro dolazi i ostatak ekipe, još se malo svi skupa pravimo da nije hladno pa krećemo na silaz. Na dno smjera stazicom se dolazi za 15-ak minuta, čovjek se zapita zašto nismo tuda išli do gore?! :-D

Silazimo po suncu, napokon grijemo promrzle kosti, opet kroz šumicu, kraj potočića i kravica, do pivica koje smo ostavili da se hlade u potoku i do auta.

Ovaj put smo spavali ispod passo Falzarega u „apartmanu“ gdje smo sreli i četvero Riječana pa je bilo veselo.

Drugi dan smo mudro odabrali smjerove na suncu. Ovaj put smo trio Hrvoje, Lada i ja, a duo Bojči i Orsat koji idu u Re Artu, također zaspitani 6b, tamo negdje…. Navodno još ljepši od Nikibija što potvrđuju svi koji su ga penjali, a to su bili svi prisutni, osim mene :D Ak će netko nekad ić u to, prijavljujem se! :-)

Nas troje odlazimo u Croda Negru, Via del Pilastro, VI-, detalji su također zaspitani, prve tri dužine (VI-, VI-, IV+) su fakat prekrasne, ostatak smjera su krševiti i ružnjikavi IV-, IV- i IV, nemaš pojma kam trebaš ić, ali okej, ajde, ukupni dojam je ipak zadovoljavajući. Na vrhu opet preludi dolomitski pogledi i spuštanac dolje na Passo Giau preko zelenih cvjetnih livada, kao da smo u knjizi Johanne Spyri (Heidi, jel :-) ).

Dok Hrvoje, Lada i ja pijemo pivicu na passou i sunčamo se, Bojči i Orsat su tek na izlazu iz smjera. Stižu napokon i oni i tek oko 19h krećemo put Zagreba. Putem izgladnjeli stajemo na pizza cut u nekom selu usput i pičimo dalje. Put traje beskonačno, na talijanskim cestama i autocestama su gužve, zastoji i radovi, a meni ne radi internet!!! Uskoro shvaćamo da nećemo doći doma u „normalno“ doba, pa se nekako mirimo sa sudbinom. Ajde bar je veselo u autu. Oko 2 ujutro stižemo na parking u Buzinu, prekrcavamo se i odlazimo svak na svoju stranu.

Drugo jutro na poslu, nakon samo nekoliko sati sna, fizički iscrpljena, ali psihički odmorena, jedva držim oči otvorene, ali glava je daleko u dolomitskim oblacima pa s lakoćom izdržavam radni dan.
Bilo je super, sa veselom ekipom na najljepšem mjestu na svijetu, di ćeš bolji vikend! Definitivno se isplati i ovako brzopotezno u Dolomite!